Vremena se mijenjaju, što je nekad bilo rizično, danas je sasvim normalno, što je nekad bilo sasvim normalno, danas je, blago rečeno, rizično. Eto, samo prateći medije posljednjih petnaestak godina čovjek je naučio da je jedan od najvećih rizika današnje zapadne civilizacije – jesti. Zvuči čudno, ali izgleda da je tako. Zvuči još čudnije zna li se koliko se ta zapadna civilizacija potrudila ne bi li osigurala zdravstveno ispravne namirnice, organizirala fitosanitarne inspekcije, uspostavila higijenske standarde, odredila pravila o čuvanju namirnica i još štošta i još koješta drugoga samo zato da bi blagovali hranu koja nam neće ugroziti zdravlje.

A, onda, u posljednjih petanestak godina, sve sam potop do potopa, prehrambeni pomor do pomora. Krenulo je s kravljim ludilom. Barem četiri milijuna krava platilo je glavom i repom to što su “poludile”. I nije problem u tome što su one “poludile” nego u tome što svoju boljeticu mogu prenijeti na čovjeka, s dugoročno fatalnim posljedicama. Navodno ćemo tek vidjeti koliko je uživanje u “poludjeloj” govedini, posebno u delikatesnoj moždini, bilo opasno i za koliko ljudi.

Brojčano gledano, još je gore prošla perad. Već je sama mogućnost da ptičja gripa, odnosno njen virus, prijeđe s ptice na čovjeka, dakle sisavca, masovno pobila perad. Bilo je to klasično, preventivno ubojstvo kakvo, u drugom kontekstu, opisuje i Ranko Marinković u “Kiklopu”. Više od sto milijuna komada peradi pobijeno je, mahom u zemljama izvan Europske unije, kako bi se spriječili zdravstveni rizici, i za svaki slučaj valjalo se držati podalje od peradi. Peradarska industrija Vijetnama teško je pogođena samom naznakom pojave ptičje gripe.

Nije tu kraj. Svinjetine se godinama predstavlja kao nepoželjno meso. Još je dobro prošla što se tiče “svinjske gripe”, ali periodično nam prijeti trihinelozama, pa ju svakako valja izbjegavati. Osim toga, lažno se umanjuje plemenita vrijednost svinjetine predstavljajući njeno meso kao ne naročito zdravo, odgovorno za nekakve kolesterole, a svinjska mast je gotovo pa izgnana. Dakle, želite li živjeti dugo i zdravo, okanite se i svinjetine.

Tom popisu rizika pri običnom jedenju nadalje valja pridodati nešto manju paniku zbog newcastleske bolesti peradi, ne treba smetnuti s uma da se prije samo koju godinu ozbiljno raspravljalo o tome kako i školjke mogu prenijeti ptičju gripu. Ni s ribama sve ne štima, bez obzira na njihovu načelnu zdravstvenu ispravnost. Njih ne treba jesti jer ih je toliko izlovljeno, dakle potamanjeno, posebno primjenom ribarske politike Europske unije, da ih je sve manje i manje, da su neke vrste ozbiljno ugrožene, a sve to ozbiljno ugrožava okoliš, pa bi  valjalo koju godinu pričekati s jedenjem ribe. Barem dok se riblji fond koliko-toliko ne obnovi.

I sve ovo, sve te periodične uzbune, savjeti da se nikako ne jede ovo ili ono meso (čime se ovom ili onom proizvođaču iz ove ili one države preventivno stvara ovakav ili onakav gubitak), donedavno su izgledali kao veganska zavjera protiv savjesnih nediskriminatorski raspoloženih karnivora. A onda su udruženim snagama napali krastavci, paradajz i zelena salata i to u nekim slučajevima s brzim fatalnim posljedicama.

Kako sad stvari stoje, Španjolska nije agresor, ali krastavci, paradajz i zelena salata zasad nisu oslobođeni odgovornosti. Sve u svemu, kad se sve zbroji i oduzme, samo je dvoje neupitno. Pogleda li se popis svega što ne treba jesti jer je više nego rizično, stvar je jasna: držimo se janjetine u životu i nitko nam ništa ne može. A kad pogledamo odakle su nam sve dolazile i odakle nam trenutačno stižu pogibeljne namirnice i tu je stvar jasna: jedite domaće, odjedite strano.