Foto AP
Tko želi “prodavati” EU ovdašnjim ljudima ima iznimno lak zadatak. Samo mora govoriti koliko-toliko razumljivim jezikom i ne smije mahati nerazumljiivim europskim direktivima nego treba otići u kakvu općinu koja je, možda, upravo izgradila sustav za odvodnju otpadnih voda pomoću novaca iz te Europske unije. Ništa, jednostavnije.
Silovita se europejska ofenziva zbiva u posljednje vrijeme u hrvatskoj javnosti, barem onoj medijskoj. Sve vrvi od zatvaranja pregovora, od Poglavlja 23, od uvjeta za zatvaranje, od nečega što se naziva monitoring tog istog Poglavlja, sve je prisutniji u javnosti i 1. srpnja 2013. godine kao datum kada će se i Hrvati konačno odlijepiti od Zapadnoga Balkana i barem dodirnuti dugoželjenu točku spasa (pa makar i s još nekoliko godina dodatnog, kako bi se to kazalo, monitoringa, da ne kažemo priprosto hrvatski nadzora).
Kako se približavaju ti novi ključni datumi, danas datumi hrvatske budućnosti, jednoga dana važni datumi hrvatske prošlosti, ofenziva gromko udara i okruglim stolovima i drugim zbivanjima
Ti datumi završetka pregovora svakako su zanimljivi. Spekulira se da bi to mogli biti 23. ili 24. lipnja. Bude li to 23. lipnja, eto razloga za veselje. Toga je dana ove godine Tijelovo, pa eto razloga za pravu kršćansku, eshatološko-soteriološku interpretaciju datuma i to baš u apokaliptičnom lipnju. Dogodi li se to sljedećega dana, 24. lipnja, eto opet razloga za pučko veselje, jer sljedećega datuma obilježavamo (s obzirom na hrvatske navade zanemarivanja važnih datuma iz vlastite prošlosti ne može se kazati i da slavimo) Dan državnosti, a ima li ljepšega poklona za taj praznik. Uoči dana kada su naši izabrani predstavnici 1991. godine odlučili da se razdružimo, nama će stići briselska dopusnica da se, konačno, udružimo.
Kako se približavaju ti novi ključni datumi, danas datumi hrvatske budućnosti, jednoga dana važni datumi hrvatske prošlosti, ofenziva gromko udara i okruglim stolovima i drugim zbivanjima. Konstatiralo se, tako, ovoga tjedna, da ljudi nisu dovoljno dobro obaviješteni i da zapravo baš ne razumiju najbolje što članstvo u Europskoj uniji Republici Hrvatskoj sve (do)nosi.Kako bi to ljudi uopće i mogli razumjeti kada im se o tome uporno, godinama, govori nerazumljivim jezikom. Čovjek bi pomislio da je netko odlučio parafrazirati poznatoga Srbina, austrijskog generala I hrvatskog pjesnika Petra Preradovića i njegovu pjesmu “Jezik roda moga”, pa ona sada glasi
Dovoljno je bilo poslušati nekoliko ovotjednih okruglih stolova i sličnih zbivanja i slušati kako većina sudionika na njima zbori, pa da nikome ništa ne bude jasno. Dakle, kada se govorilo o nečemu što se i službeno nazvalo Komunikacijskom strategijom, onda se govorilo o tome da treba “provoditi komunikacijsku strategiju u praksi”. Hrvatskim jezikom rečeno, pokušalo se kazati da treba komunicirati, da ne kažemo razgovarati. Ali, ne zvuči to tako učeno i fino kao “provoditi komunikacijsku strategiju u praksi”. Naravno, mnogo se toga još moglo čuti. Recimo, kad se zborilo o glasovitom Poglavlju 23 i tome što sve treba učiniti ne bi li nam Bruxelles i u tome dao plus, onda se kazivalo da “trebamo napraviti implementaciju u praksi”. Prevedeno, “trebamo napraviti provedbu u djelo”, a hrvatskim jezikom rečeno – provesti.
No, ako tako govore oni koji su zaduženi za promicanje Europske unije u javnosti, oni kojima je po službenoj dužnosti na srcu uspjeh referenduma, kako mogu očekivati da ih itko, osim njih samih i njima sličnih birokrata, razumije.
Komunikacija se odvija u uskom krugu, a tko ju ne razumije kako treba, tko mu je kriv
I da ne bi bilo zabune, tako otprilike govore i pripadnici državnog aparata i solidan dio stručnjaka i ljudi koji su u nevladinim organizacijama. Komunikacija se odvija u tom uskom krugu, a tko ju ne razumije kako treba, tko mu je kriv. S njim je nemoguće komunicirati, kamo li razgovarati.
Moglo bi se tu navesti još mnogo primjera. Primjerice, mi uporno moramo jačati “administrativne kapacitete”, ali i “institucionalne kapacitete”. Drugim riječima, ustanove i uprava ove države moraju raditi svoj posao za koji dobivaju plaću i, povremeno, učiti nešto novo, baš kao što i ljudi zaposleni u bilo čemu u ovoj zemlji povremeno moraju, htjeli to oni ili ne, učiti ne bi li zadržali posao.
Svaka struka ima svoj žargon, pa tako i ova europejska koja u nas upravo nastaje. No, razlika između struke kvantne mehanike i europejske struke krije se u tome što bi ovu potonju manje-više svatko trebao razumjeti jer se manje-više svakoga izravno tiče. Kako se o njoj razgovara već godinama u javnost, jasno je da mnogima nije jasno o čemu je tu zapravo riječ. Govore naši europregovarači kako je 107.000 stranica zajedničke pravne stečevine EU nemoguće pretočiti u razumljiv jezik i kako je EU marketinški gledano nešto što je, upravo zbog suhoparnosti jezika tih 107.000 stranica, teško, ako ne i nemoguće “prodati” ljudima. Stvar je zapravo potpuno drugačija. Tko želi “prodavati” EU ovdašnjim ljudima ima iznimno lak zadatak. Samo mora govoriti koliko-toliko razumljivim jezikom i ne smije mahati nerazumljiivim europskim direktivima nego treba otići u kakvu općinu koja je, možda, upravo izgradila sustav za odvodnju otpadnih voda pomoću novaca iz te Europske unije. Ništa, jednostavnije.
Bez takvog pristupa nema nam druge nego se ponovo prisjetiti Petra Preradovića, ali ovom zgodom njegove pjesme “Rodu o jezku” i stihova
A s obzirom na jezik kakav nam se servira, reklo bi se da s glavom koja to servira nešto baš i nije u redu. U konačnici, kad političari zbore o ljudima koji ne razumiju sve blagodati koji nas očekuju u Uniji, nema druge nego se, za ovu zgodu, vratiti otprilike četiri desetljeća unatrag. Tada je bila popularna “proza u trapericama”, a jedan od najuspješnijih književnih uradaka te proze bio je roman Zvonimira Majdaka “Kužiš, stari moj” po kojem je Vanča Kljaković snimio uspješan film. Pa, sad, ako ćemo pravo s obzirom na ono što nam serviraju “Stari, ne kužim”.
