Foto AP
Ubojstvo ništarije izaziva koloplet pitanja i dvojbi, a ubojstvo nedužnih završava mukom koji ne označava sućut nego nezainteresiranost. Sve se svodi na "žao nam je", ali to su kolateralne žrtve, a njih ne bi bilo da im djed, odnosno otac, nije onakav kakav jest, pa ih se sve skupa mora bombardirati takve kakvi jesu
Sad Obamu i njegovu administraciju, nakon salvi čestitki, sljeduje bujica pitanja o okolnostima u kojima je bin Laden likvidiran
Je li ga se moglo privesti pravdi? Dobro, nitko ne očekuje da mu je poštar mogao uručiti sudski poziv, ali to se pitanje postavlja. Nadalje, tvrdi se da je bin Laden pružao otpor, a pita se što to zapravo znači. Sad znamo (možda) da bin Laden nije bio naoružan, ali je pružao otpor. To da je pružao otpor znak je javnosti da se imalo pravo pucati na njega, a ishod tog pucanja je znan. Nije baš najjasnije kako je pružao otpor, a nije bio naoružan. Znači li to da se bin Laden opasno beljio “tuljanima”? Operacija “Geronimo” raščlanjuje se do najsitnijeg detalja, koliko je to moguće. Sagledavaju se njeni pravni, politički, socijalni, protureroristički, međunarodni, sigurnosni, međureligijski i tko zna kakvi još ne aspekti.
Obama je učinio ono što bi svaki predsjednik SAD-a učinio. Kad je pouzdano saznao gdje se krije čovjek koji je američki neprijatelj broj jedan, naredio je akciju. To što je on bio na teritoriju strane države i što je time možda narušeno prave te države, Pakistana, ne znači ništa. Sjedinjene Države velika su sila, a ne mala država. Razlika je u tome što se male države pouzdaju u pravo, a velike sile na raspolaganju imaju i pravo i silu. Hvatanje bin Ladena živog vjerojatno i nije bio prioritet. No, zanimljivo je što je Obama, inače pravnik, kazao nakon akcije. Njegova izjava da je to čin pravde je korak predaleko, a luksuz takvog koraka ne bi smio biti dopušten ni predsjedniku SAD-a niti pravniku s diplomom Harvarda. Da ne bi bilo zabune, naređivali su američki predsjednici i gore stvari od likividacije čovjeka koji je odgovoran za smrt tisuća civila, ne samo američkih. No, i nakon ubojstva takvog tipa nije valjalo prelaziti taj Rubikon o činu pravde, jer čin pravde počesto i olako isključuje pravo, a uključuje samovolju. Da se Obama zadržao na tome da su “tuljani” učinili sve da ga privedu pravdi, dakle sudu, pa u tome nisu uspjeli, a ne da su i zadovoljavali pravdu, sve bi bilo u okviru očekivanog i dopuštenog. Ovako se mora postaviti pitanje: danas Osama, a sutra…?
Kad ubije nekoga tko je američki neprijatelj broj jedan, sljeduje ga bujica pitanja, a kad ubije neke koji luk nisu ni jeli ni mirisali onda bujice pitanja nema
Istodobno, dva dana prije likvidacije Osame bin Ladena ubijeni su u zračnom napadu savezničkih snaga na Libiju najmlađi sin Moamera Gadafija, Saif al-Arab i troje unučadi libijskog pukovnika. Eh, sad dolazimo do paradoksa funkcije američkog predsjednika u današnje doba. Kad ubije nekoga tko je američki neprijatelj broj jedan, sljeduje ga bujica pitanja, a kad ubije neke koji luk nisu ni jeli ni mirisali (Saif al-Arab bio je jedini član obitelji Gadafi koji je mogao putovati kamo želi, a unučad je sva bila vrlo maloljetna), onda bujice pitanja nema. Drugim riječima, ubojstvo ništarije izaziva koloplet pitanja i dvojbi, a ubojstvo nedužnih završava mukom koji ne označava sućut nego nezainteresiranost. Sve se svodi na “žao nam je”, ali to su kolateralne žrtve, a njih ne bi bilo da im djed, odnosno otac, nije onakav kakav jest, pa ih se sve skupa mora bombardirati takve kakvi jesu. Dakle, odgovornost za njihovu smrt više je na plećima djeda/oca koji je beskrupulozni diktator, nego na onima koji su bombu bacili ili naredili da se bombe bacaju. Upokojena ništarija zauzela je sve svjetske naslovnice, nevina dječica jedva da su fusnota. I tko bi nakon svega poželio živjeti životom nevinašceta?
