Kraljevi srećom više nisu važni, a to im je omogućilo da se vjenčaju s onom koju vole, pa makar bila i neplemenita roda. A jednog se dana prema kraljevima možda i mediji ponesu u skladu s njihovom nevažnošću.
Izvjesno smo već vrijeme izloženi golemom medijskom napadu kojemu se nisu othrvali niti hrvatski mediji, a koji nam kazuje da će se u petak 29. travnja zbiti jedno navodno neopisivo važno vjenčanje. Ta medijska priprema, lagano zagrijavanje tijekom zime, pa usijavanje tijekom posljednjih dana, podsjeća na vojnu operaciju. Prvo topnička priprema, a potom juriš svih raspoloživih snage.
Kad već titularnim vladarima danas nije dano da vladaju, nema im druge nego da budu marketinški efikasni
Znano je, dakle, da će se vjenčati princ William od Walesa, drugi u nasljednom redu za britansku krunu i građanka Kate Middleton. Po onomu što se može dokučiti iz medija William je pristojan i dobro odgojen gospodin, a njegova buduća supruga je također pristojna, ali i pristala, vrlo popularna dama koja je, možda, jer javnosti nisu dovoljno poznate njene ljudske osobine, u nedostatku boljega ili znanijega, prozvana ikonom stila.
U petak će se dakle dogoditi to vjenčanje koje mediji, u skladu sa svojom suvremenom logikom prema kojoj se ne shvaća da postoji i sutra, već naziva vjenčanjem stoljeća (ambicioznije) ili vjenčanjem desetljeća (nešto manje ambiciozno), iako nam kalendar kazuje da su i stoljeće i desetljeće jedva na početku.
To vjenčanje, usprkos svim pridjevima koje mu se dodjeljuje, pokazuje koliko su danas okrunjene glave i oni koji to mogu postati – nevažni. Upravo je nevažnost u srži ovoga kraljevskoga vjenčanja. Nitko doista važan nije na to vjenčanje pozvan zato što jest važan, zato što bi monarhija moga biti važna ili zato što je kraljevska kuća Windsor važna. Činjenica jest da su pozvani neki političari koji i jesu važni, ali oni nisu pozvani zbog svoje važnosti nego zbog svoje protokolarne pripadnosti kruni. Zato je na vjenčanje pozvan britanski premijer, zato je na vjenčanje pozvana australska premijerka, a zato je na vjenčanje pozvani i kralj Tonge. No, kraljevi danas nisu važni jer se na vjenčanja onih koji mogu kraljevima postati ne zovu doista važne osobe. One imaju važnijeg posla od vitlanja srebrnim beštekom na vjenčanju dvije dobro odgojene osobe od kojih je jedna (William) na svoje najveće životno postignuće osuđena u trenutku kad se rodila, a druga (Kate) u trenutku kad se sretno zaljubila, pa će se valjda i sretno udati, za onoga koji se sretno rodio.
Vjenčanje pokazuje položaj najglamuroznije dinastije (ružnoga li pridjeva za nešto što daje monarha; to bi moralo, sama riječ monarh to kazuje, biti nešto moćno, a ne glamurozno) na svijetu. Kad je ta dinastija već takva da od nje ne može biti nikakve štete (što ju stavlja u povlašten položaj u odnosu na britansku vladu), valja vidjeti može li se od nje imati kakve koristi. Pa, kad već titularnim vladarima danas nije dano da vladaju, nema im druge nego da budu marketinški efikasni, da njihova lica dobro prodaju tanjuriće, šalice, čaše i druge drangulije.
Nekad su kraljevska vjenčanja bila prvorazredni politički događaj, ali i problem
Naravno da nije bilo uvijek tako. Nekad su kraljevska vjenčanja bila prvorazredni politički događaj, nešto čime se nastojao zapečatiti savez s nekime ili se je, nasljednim pravom, nastojalo priskrbiti kakav teritorij ne bi li se uvećala slava vlastite krune. Nekad su kraljevska vjenčanja bila i prvorazredan politički problem. Dovoljno je virnuti samo 111 godina unazad i u ljeto 1900. godine. Tada je tek 24 godine mladi kralj Srbije Aleksandar Obrenović svojoj vladi objavio da se namjerava oženiti 12 godina starijom udovicom Dragom Mašin. Vlada, koja mu je nastojala za suprugu isposlovati njemačku princezu što bi za Srbiju bilo važno iz političkih razloga, nastojala ga je od toga odgovoriti. Ne samo zato što udova inžinjera Mašina nije nosila nikakve političke koristi, ne samo zato što je bila starija od njega, ne samo zato što nije bila majka pa se sumnjalo u to da kraljevini može podariti nasljednika, nego i zato što je po svoj prilici Draga Mašin bila i pustopašna. Kako je mladi kralj bio uporan u svojoj zaljubljenosti, vlada mu je gotovo u kompletu predala, usred burne političke krize koju je izazvao kraljev ženidbeni izbor, ostavku tvrdeći da kralj čini fatalnu grešku. Prema legendi, kralj je tu ostavku odbio, uz obrazloženje, da se na srpskom jeziku “fatalno” kaže “sudbonosno” da bi ju nakon malo političkog manevriranja uglavnom usvojio. Kraj priče je znan: sve je to skupa toliko razjarilo protivnike kralja i njegove dinastije Obrenović da su njega i kraljicu ubili, sasjekli i bacili kroz prozor tri godine kasnije, a na vlast doveli ženidbeno odgovorniju dinastiju Karađorđevića.
U tih 111 godina dogodile su se, dakle, neke dobre stvari: kraljevi srećom više nisu važni, a to im je omogućilo da se vjenčaju s onom koju vole, pa makar bila i neplemenita roda. A jednog se dana prema kraljevima možda i mediji ponesu u skladu s njihovom nevažnošću.
