Dok je NATO u Libiji ostao bez municije, Francuska i Italija se prepucavaju zbog izbjeglica iz Tunisa i malo po malo ruše EU, odnosno Schengenski sporazum
Grozno kakav peh ima Hrvatska. Riječ je o golemom, stvarno groznom, neugodnom iznenađenju, gotovo pa brutalnom buđenju iz nacionalnog sna, ili barem sna političkih elita ove zemlje, a godinama smo se uvjeravali i godinama su nas uvjeravali da će sve biti u redu. Malo morgen! Sve je u neredu, čovjek bi, da je samo malo zlonamjeran još i pomislio da je sve blizu propasti, sunovrat nije daleko. Sve je trebalo biti potpuno izvjesno, sve je trebalo biti sigurno, a kad ono – skoro pa ćorak.
O NATO-u i hrvatskom članstvu u tom vojnopolitičkom savezu je riječ, naravno. Eto, jedva da je Hrvatska i postala članicom tog saveza kojemu se voli tepati i da je najmoćniji vojnopolitički savez u povijesti, veliki hladnoratovski pobjednik, novi svjetski policajac i još koješta, jedva da su se navršile dvije godine otkako se i zastava Hrvatske vije pred sjedištem NATO-a u predgrađu Bruxellesa, a NATO je – ostao bez municije. O, užasa li! O, poniženja li!
Taj navodno moćni NATO ne može ni nekakvu Libiju bombardirati mjesec dana, a da ne zapadne u krizu. „Odisejeva zora“ započela je 19. ožujka, NATO je službeno preuzeo kormilo operacije 31. ožujka, a Washington Post je 15. travnja objavio da ponestaje municije. Izgleda da su se zasad najviše izblamirale Velika Britanija i, posebno, Francuska.
Sarkozy je ne bi li dokazao svoju veličinu upro sve snage ne bi li Francuska imala vodeću ulogu u libijskoj krizi, on je taj koji je gurao stvar od početka, progurao Rezoluciju kroz Vijeće sigurnosti UN-a, a sad se mora crvenjeti jer izgleda da vojska kojoj je na čelu nije sposobna ni Libiju, preciznije rečeno gadafijevce, bombardirati kako spada. Nije da ne bi htjeli, nego izgleda da nemaju čime.
Zamislimo da Hrvatskoj zatreba pomoć NATO-a, i to vojna. Nema nam druge, uzdaj se u se i u svoje kljuse, a usput možmo, reda radi, postaviti pitanje kako se troši novac od članarine koju Hrvatska uplaćuje NATO-u.
Daleko je to od onog NATO-a koji je 1999. godine dva i pol mjeseca bombardirao tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju. A bilo je tako da je jedan Albanac s Kosova otišao u izbjeglištvo u Srbiju (valjda jedini koji nije završio u Makedoniji ili Albaniji). Naravno da ga je našla ekipa RTS-a i na pitanje zašto je morao pobjeći s Kosova čovjek je kazao „bum, NATO, bum. Nisam više mogao da izdržim“. Ovogodišnji „bum, NATO, bum“ Gadafi izgleda sasvim dobro izdržava.
Nije samo NATO velikan kojega je u travnju pogodila teška kriza. Eto ni dvama članicama G-8, Italiji i Francuskoj, nije dobro. Francuskoj je očito jako loše. Te se dvije mediteranske zemlje, i države osnivačice EU, prepucavaju zbog izbjeglica iz Tunisa i malo po malo ruše EU, odnosno Schengenski sporazum.
U Italiju, čizmu u koju se uguralo skoro 60 milijuna stanovnika, navalilo je možda i 22.000 izbjeglica iz Tunisa, a Italija zbog toga skoro pa puca po šavovima. Jer, teško je, ako ne i nemoguće smjesitit broj izbjeglica koji odgovara otprilike 2.700-tom dijelu stanovništva. Prevedimo to s talijanskog na hrvatski: to bi bilo kao da Hrvatska kaže da puca pod teretom izbjeglica jer ih je primila skoro pa 1700.
A Francuska je, naravno, posebno priča. Da ne bi slučajno pukla, ona je odlučila da takve ljude jednostavno ne želi primati i ne baš ljubazno zamolila Talijane da im više ne šalje nikakve vlakove pune izbjeglica jer ih oni jednostavno ne puštaju. Ni 22.000, ni 1700, ni jednog.
