Poruka je opomene izrečene glumicama da se danas više ne može biti ni suosjećajan s nevoljnima, niti nemoćan, a da se zbog toga ne bude kažnjen.
Stiglo neko takvo doba da više nije moguće biti niti solidaran, a da se zbog toga odmah ne fasuje opomena. Takva je sudba pogodila tri glumice riječkog HNK Ivana pl. Zajca, imenima i prezimenima Jelenu Lopatić, Andreju Blagojević i Tanju Smoje, koje su prošloga tjedna sudjelovale u performansu „Neraskidive niti – radnice u kulturi za tekstilne radnice“.
Zapravo je riječ o performansu u kojem sudjeluju radnice „Kamenskog“ (tvrtke koja je bila glasovita još u socijalizmu, ali je svoju najveću razinu glasovitosti zadobila kad je propala toliko da su radnice štrajkale glađu), a koje su zbog svoje sudbine postale gotovo pa amblematske za današnju Hrvatsku.
Intendantica HNK Ivana pl. Zajca Nada Matošević Orešković zbog tog je sudjelovanja navedenim glumicama izrekla opomenu, a sve je to argumentirano time da se treba uvesti reda, da glumice nisu pravodobno najavile svoj izvankazališni angažman, iako tim angažmanom nisu naštetile svojoj matičnoj kući, nisu, kako možemo čitati, narušile niti jednu predstavu, niti jednu probu. Poruka je intendantice, sviđalo se to njoj ili ne, zapravo grozna. Čovjek više ni u svoje slobodno vrijeme ne može biti solidaran s nevoljnicima (ili, u ovom slučaju nevoljnicama), a da zbog toga ne bude kažnjen.
Istina, ona se vjerojatno poziva na nevjerojatno široko tumačenje članka 48. Zakona o kazalištima koji kaže „Kazališni umjetnici i drugi kazališni radnici zaposleni u javnom kazalištu ili javnoj kazališnoj družini mogu obavljati umjetničke poslove izvan kazališta, odnosno kazalište družine uz prethodnu pisanu suglasnost intendanta, odnosno ravnatelja. Suglasnost mora sadržavati uvjete obavljanja odobrenih poslova“.
Inače, umjetničke poslove izvan javnog kazališta ili kazališne družine obavljaju manje-više svi glumci, možda koji put svojim iskazom solidarnosti u kazališnom performansu koji ima režiserku (Lenka Udovički) i dramaturginju (Nataša Govedić), a možda malo češće gostujući u drugim kazalištima, snimajući filmove, sapunice ili nešto na čemu se može zaraditi ponešto kuna.
No, sudeći prema riječima intendantice opomena je tek uvod u ozbiljnije disciplinske mjere. Za časak valja zaboraviti priču o solidarnosti, prihvatiti se strogo pravne logike i na temelju toga analizirati kakvu je bedastoću intendantica uspjela prevaliti preko usta.
Piše tako „Novi list“ od srijede „što se tiče mogućih posljedica za glumice, intendantica kaže da je opomena samo upozorenje da sljedeći put neće biti puštene da sudjeluju u nekom projektu izvan kazališta“. Što to znači?
Dakle, u prvom slučaju (aktualnom, prošlotjednom performansu u Opatiji) glumice su prekršile pravila. Intendantica je osoba koja ima pravo izravno primjenjivati i tumačiti pravo i zakone i zato je opomenom kaznila glumice. Ali, štos je u tome što će se dogoditi sljedeći put. Glumicama neće biti dopušteno da sudjeluju u nekom projektu izvan kazališta iliti narodskim rječnikom kazano da rade u fušu.
Eh, sad, moguće je da će glumice sljedeći put potrebnu dozvolu zatražiti i nekoliko mjeseci unaprijed, a s obzirom na citiranu izjavu intendantice, dozvolu neće dobiti.
Dakle, zbog opatijskog prekršaja (prema sudu intendantice) su kažnjene opomenom, ali budu li sljedeći put sve uradile prema propisima neće dobiti dozvolu. Dakle, bit će kažnjene zato što će poštovati sve propise. Intendantica je u svom shvaćanju prava, po svoj neprilici, otišla toliko daleko da je ne samo kaznila glumice zbog onoga što ona misli da je prekršaj, nego im je nagovijestila da će ih prvom sljedećom prilikom svakako kazniti čak i ako one budu poštovale sve propise. E, to je reformatorica kaznenog prava.
Na kraju, valja nam se vratiti na početak i na solidarnost samu. Ostavit ćemo ovom zgodom po strani etimologiju pojma „solidarnost“ u kojoj je latinski „solidum“. Taj „solidum“ nije ništa drugo nego pojam iz rimskoga prava koji označava obveze i jamstva među dužnicima. Za radnice „Kamenskog“ vrlo znakovito.
Dakle, zašto su glumice bile solidarne s radnicama „Kamenskog“? Pa, vjerojatno, zato što su suosjećajne i nemoćne.
Da su suosjećajne i moćne ne bi nastupile u performansu nego bi nekako riješile problem radnica koje bi konačno dobile ono što su svojim radom zaslužile i na što imaju pravo. Budući da nisu moćne nije im preostalo ništa drugo nego solidarizirati se s njima, makar na časak. Uistinu, solidarnost je danas sinonim za nemoć.
Ali, neka ima neke ljepote i u tome, da se iz podnožja na vrh brda, poput kakvog Kalimera, vrišti „to je nepravda, to je nepravda, to je prava, pravcata nepravda“!
A poruka je opomene izrečene glumicama da se danas više ne može biti ni suosjećajan s nevoljnima, niti nemoćan, a da se zbog toga ne bude kažnjen.
