Rasprava o ulasku u Uniju bila je nemoguća od samoga početka, od trenutka kad su sve parlamentarne političke stranke kazale da su za ulazak u Uniju. Naime, ako su svi „za“ nema se s kime raspravljati jer nitko nije „protiv“
Po čemu je završetak pregovora u lipnju ove godine spektakularan doseg, a po čemu bi dovršetak pregovora primjerice 1. srpnja iste godine bio katastrofalan za Hrvatsku.
Dakle, sve je na jednoj karti, a ta karta glasi lipanj ove godine. Istina, već se mogu nazirati ponešto oprezniji tonovi, čak i iz same Vlade, ali je i dalje naš službeno proklamirani strateški cilj završetak pregovora u lipnju ove godine, jer to bi bilo jako dobro, to bi bilo baš super, skoro pa „cool“. Istina, sve je vjerojatnije da ti pregovori neće biti zgotovljeni u lipnju ove godine nego nekom mjesecu ove godine koji slijedi nakon lipnja, ali to za ovu priču i nije ključno. Ključno je to što nam nitko nije objasnio, a očito nitko nema ni namjeru, što se to katastrofalno za Hrvatsku zbiva u noći od 30. lipnja na 1. srpnja.
Po čemu je završetak pregovora u lipnju ove godine spektakularan doseg, a po čemu bi dovršetak pregovora primjerice 1. srpnja iste godine bio katastrofalan za Hrvatsku.
Cijeli se problem krije u tome što se u zemljici Hrvatskoj temeljno raspravlja o datumu ulaska u Europsku uniju, a ne o ulasku u Europsku uniju.
Naravno, rasprava o ulasku u Uniju bila je nemoguća od samoga početka, od trenutka kad su sve parlamentarne političke stranke kazale da su za ulazak u Uniju. Naime, ako su svi „za“ nema se s kime raspravljati jer nitko nije „protiv“. I tako je ulazak Hrvatske u Europsku uniju postao i ostao uglavnom religijsko pitanje.
Hrvatski pregovori o ulasku u Uniju nalik su na rano kršćanstvo. Oni su naprosto eshatološko-soteriološka kategorija. Eshatološka zato što je to za nas doslovce učenje o posljednjim stvarima, o konačnoj sudbini, o smislu i svrsi postojanja, a soteriološka zato što nas ona poučava o vlastitom spasenju. Smisao i svrha su nam ulazak u EU, a kad uđemo u EU onda ćemo se spasiti, izbavit ćemo se od zla.
Nešto nalik na raspravu vodilo se između onih koji su u Uniju zaljubljeni i nisu sposobni argumentirati zašto je dobro da uđemo u Uniju, i onih politički deklasiranih i marginalnih koji Uniju mrze i od nje strahuju i nisu sposobni argumentirati zašto je mrze i zašto od nje strahuju. Zaljubljenicima je glavni argument za ulazak taj što će Hrvatska sjediti za istim stolom s još 27 država, za stolom za kojim se odlučuje.
Smisao i svrha su nam ulazak u EU, a kad uđemo u EU onda ćemo se spasiti, izbavit ćemo se od zla.
Čudna je ta fascinacija stolom. Gotovo da je EU svedena na posjećeniji restoran u kojemu se ujutro mora rezervirati stol kako bi se navečer moglo blagovati vineršnicel i palačinke u vajnšatou. Ni mrzitelji se dugo nisu uspijevali udaljiti od gastronomije pa im je glavni razlog za neulazak bila navodna ugroza sira i vrhnja, lokalne jestvine popularne u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Cijeli je štos u tome što će se taj sir i vrhnje moći i dalje uživati, tek će se pri proizvodnji i prodaji morati poštivati određeni higijenski, sanitarni i zdravstveni standardi koji, koliko je poznato, još nikoga u EU nisu ubili.
No, kad se rasprava svede na to, a to znači kad rasprave nema, onda ne preostaje drugo nego hrvatski opsesivno-kompulzivni poremećaj o datumu ulaska u Uniju. A onda je, religijskim osjećajem vođeno, logično da se sve doživljava gotovo kao apokalipsa.
Zagovornicima ulaska u EU, koji strpljivo godinama čekaju i čitaju kako je eto minula i 2007. godina i 2009. godina, kako će minuti i 2011. godina, a Hrvatska neće u Europsku uniju, nema drugoga nego da se ufaju u Ivanovu Apokalipsu jer „blagoslovljen je onaj, koji čita, i onima koji slušaju riječi proročanstva i drže, što je napisano u njemu, jer vrijeme je blizu“ (Apokalipsa, 1,3)
I dok su rani kršćani shvatili da vrijeme ipak nije tako blizu, domaćoj političkoj eliti ne preostaje ništa drugo nego da doživi, proživi i preživi nadasve izglednu apokalipsu u lipnju. Pa, onda do listopada.
