Od cijelog hrvatskog brda gleda se samo njegov uzani snobovsko osunčani vrh, a ne vidi se vlažno, sjenovito podnožje iako je upravo ono mjerilo uspjeha ili neuspjeha društva
Još je jedna hit izložba otvorena nedavno u Zagrebu – Art deco u Muzeju za umjetnost i obrt. Nije zapravo riječ o izložbi posvećenoj art decou nego o izložbi posvećenoj vremenu art decoa, razdoblju između dva svjetska rata. I u toj ambicioznoj sveobuhvatnosti i jest problem izložbe. Naprosto, ostavlja pogrešan, temeljito nepotpun dojam o društvu, vremenu i prostoru.
Da je to izložba samo o art decou, a ne o vremenu art decoa, na izložbi ne bi bilo odjeljka (bez konkurencije uvjerljivo najslabijeg) o sportu. Valjda je svakome jasno da ne postoji art deco tenis ili art deco kuglanje. Takvome dojmu su, moguće i nehotice, pridonijeli i stručnjaci, primjerice, Zvonko Makovć divio se na Hrvatskoj televiziji u emisiji „Peti dan“ ne izložbi, nego upravo tom vremenu.
Za njega je izložba „široka lepeza naših standarda i nivoa“, tada se „na balovima nisu davali recepti o krumpir salatama i takvim besmislicama“, ukratko „onda su bili standardi koje danas nemamo“, a gosti zagrebačke Gradske kavane sjedili su na stolicama koje je dizajnirao nitko drugi do li Mies van der Rohe.
Dakle, biti dio tadašnje društvene elite, navodno jako progresivne i estetički osviještene u usporedbi s današnjom bezukusno-reakcionarnom, značilo je buljiti u šnaucera ili pudlicu i raspravljati o tome koje je pseto bolje frizirano
Iz svega bi se dalo zaključiti da je tadašnja društvena elita bila mnogo bolja od današnje. Cijela priča o ljudima koji na balovima nisu raspravljali o krumpir salati (koja obogaćena solju, paprom, bučinim uljem i ljubičastim lukom uopće nije besmislica) pada u vodu onoga časa kad se obiđe izložba i pročita kako je tadašnja društvena elita provodila vrijeme. Ona je vrijeme provodila na plesnim zabavama, natječajima ljepote, modnim revijama, izložbama pasa, turnirima u golfu i tenisu, avijatičarskim izložbama, moto trkama.
Dakle, biti dio tadašnje društvene elite, navodno jako progresivne i estetički osviještene u usporedbi s današnjom bezukusno-reakcionarnom, značilo je buljiti u šnaucera ili pudlicu i raspravljati o tome koje je pseto bolje frizirano. U ovoj je rubrici nedavno spomenut Heraklit i njegov aforizam „samo mijena na ovom svijetu vječna jest“. I doista jest, danas one koji bulje u šnaucere i pudlice i kvalitetu psećeg frizeraja, idu na modne revije, pojavljuju se na nižerazrednim teniskim mečevima ne nazivamo društvenom elitom nego „posvudušama“.
I nije tu kraj jer „onda su bili standardi koje danas nemamo“. Tada, doista, u šire gradske slojeve veoma polako prodiru razni aparati koji olakšavaju život, pomalo dosadnim akademskim rječnikom kazalo bi se da raste razina materijalne kulture. Naravno da su „onda bili standardi koje danas nemamo“. Srećom.
Kakvi su onda doista bili standardi ne može se vidjeti na ambicioznoj izložbi nego pročitati u velevrijednoj knjizi Rudolfa Bićanića „Kako živi narod“ objavljenoj 1936. godine, u doba art decoa. Štogod da se izabere iz te knjige, jasno je da odasvud frca mizerija, a Miesa van der Rohea niotkud.
Problem s valorizacijom krije se u tome što se kod nas uvijek kao reprezentativan uzima Zagreb (i to samo njegov vrh, Trnje ne), a Lika ili Dalmatinska zagora jedva da se i gledaju
Navedimo ovom zgodom tek članak „Ispod Kamešnice“ Šime Balena. Dakle, u okolici Sinja, ne baš daleko od art deco Zagreba, ljudi spavaju gdje tko stigne, „mlađarija obično spava u štalama, djeca i stariji ljudi kod kuće. Stariji na krevetu, a mlađi na podu uz ognjište“. Tamo je Balen kreveta uopće našao vrlo malo, plahti i pokrivača nema, pura je jedina hrana, Dapače, „u Gljevu osim vatre na ognjištu nema drugog svjetla. Uz vatru se jede, razgovara i liježe. Petroleja nema. Preskup je“. Nema ni neonskih reklama tipičnih za art deco.
Problem s valorizacijom krije se u tome što se kod nas uvijek kao reprezentativan uzima Zagreb (i to samo njegov vrh, Trnje ne), a Lika ili Dalmatinska zagora jedva da se i gledaju. Od cijelog hrvatskog brda gleda se samo njegov uzani snobovsko osunčani vrh, a ne vidi se vlažno, sjenovito podnožje iako je upravo ono mjerilo uspjeha ili neuspjeha društva.
Vratimo se na izložbu i izvrstan potez autora. Na samom kraju, posjetitelja ispraća Charlie Chaplin i njegov „Veliki diktator“. Poruka autora je jasna, art deco je bio razdoblje u kojem su ljudi proizvodili krasno dizajnirane čaše i flaše za likere, imućniji su hodali noseći uza se džepne gramofone, a sve je završilo u fašizmu i nacizmu. Ukratko, bilo je lijepo i predugo je trajalo.
