Foto: www.omundodacorrida.com
Čovjek koji živi u Hrvatskoj i rođen je 1950. godine, prije kraja, možda shvati da se za ljudskim licem ne traga. Ono se ima ili nema, jest ili nije. A naučit će i da se to "nešto" stalno mijenja.
Rođen je u socijalizmu i baš kada je socijalizam doživljavao jednu od svojih brojnih kriza ponuđena mu je vizija socijalizma s ljudskim licem, a tu nadu krajem kolovoza 1968. godine pregazili su sovjetski tenkovi
Svoje je lice taj socijalizam pokazao prema jednom od do tada paradnih lica čehoslovačkog socijalizma – velikom atletičaru Emilu Zatopeku, jedinom čovjeku koji je na istim Olimpijskim igrama pobijedio u tri najduže atletske utrke. Valja opet virnuti u povijest domaće tipografije i Hrvatski tjednik broj 16 od 30. srpnja 1971. godine da bi se vidjelo kako je socijalizam izobličio svoje amblematsko lice. Emil Zatopek se u kolovozu 1968. skrivao od mogućeg hapšenja, u travnju 1969. otpušten je iz Ministarstva obrane, u listopadu iste godine izbačen je iz Partije, u prosincu je lišen čina i isključen iz vojske. U jesen 1969. godine otpušten je s mjesta trenera u praškoj “Dukli” jer se valjda slabo razumio u atletiku, a u lipnju 1970. isključen je iz Središnjeg odbora Saveza za fizičku kulturu. Zatopek je ostao tek minorni službenik Zavoda za geološka istraživanja u Pragu, ali socijalizam je njegov ljudski lik htio poniziti do kraja: da bi obranio ono posljednje što mu je ostalo, slabo plaćeno činovničko mjesto, izjavio je, “Rude pravo” objavilo 20. srpnja, a Hrvatski tjednik prenio deset dana kasnije: “Žalim što sam bio jedan od onih luđaka koji su lijevali ulje na plamen koji je mogao ugroziti socijalistički svijet”.
Izgubio je nadu u kapitalizam s ljudskim licem, virnuo ponovo prema ljevici, sada moderniziranoj, i shvatio da ona o humanizaciji sistema uglavnom uopće ne razmišlja.
Naš je junak porastao, zaboravio izobličeno lice Zatopeka, došao do srednjih godina, ono što je najkasnije 1968. godine izgubilo zadnju šansu za ljudsko lice je propalo i u njegov se život uselio kapitalizam. Rodila se nova nada, mnogo toga doista jest napredovalo, ali se nova nada za mnoge pokazala fantomskom prijetnjom. Kako je vrijeme odmicalo i naš junak i mnogi njegovi vršnjaci sve su više vapili za kapitalizmom s ljudskim licem. Naprosto, pogodio ih je kapitalizam kakav nisu sanjali. Još u osamdesetim godinama čitali su o dobrom životnom standardu u kapitalizmu, čitali su kako će glavni problem kapitalizma u budućnosti biti dokolica zbog čega će se društva morati pozabaviti time kako da ispune slobodno vrijeme ljudi, jer oni će raditi sve manje vremena za istu svotu novca, isti, solidan životni standard. A naš je junak, posebno otkako je ove krize, radio sve više ne bi li nekako imao isto. Izgubio je nadu u kapitalizam s ljudskim licem, virnuo ponovo prema ljevici, sada moderniziranoj, i shvatio da ona o humanizaciji sistema uglavnom uopće ne razmišlja.
Nije našem junaku bilo druge nego se ponovo ponadati. Ta je njegova nova nada trebala biti Europska unija. Možda mu neće donijeti blagostanje, možda je za njega i malo prekasno, ali barem bi čovjeku koji od rođenja živi u nestabilnom kovitlacu promjena mogla donijeti stabilnost.
Mora da je naš junak promrznuo kad je čuo da je slogan mađarskog predsjedavanja EU-om “Snažna Europa s ljudskim licem”
A onda je ovoga tjedna, da se konačno spomene i povod za pisanje ovog teksta, ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković primio šefa Delegacije EU u Hrvatskoj Paula Vandorena i mađarskog ambasadora Gabora Ivana koji su mu predstavili program mađarskog predsjedavanja Unijom. Mora da je naš junak promrznuo kad je čuo da je slogan mađarskog predsjedavanja “Snažna Europa s ljudskim licem”. Eh, sad već naš junak ima dosta utakmica u nogama. Nema mu druge, mora se zabrinuti. Kad ono što je u doba njegova rođena bilo socijalistička parcela višenacionalne socijalističke države uđe u Europsku uniju on će otići u mirovinu, a i dalje će pred njim biti ono što je pred njim od njegova rođenja – nešto atraktivno ambaližirano s ljudskim licem. On će tako cijeli svoj život provesti u traganju za ljudskim licem i, prije kraja, možda shvati da se za ljudskim licem ne traga. Ono se ima ili nema, jest ili nije. A naučit će i da se to “nešto” stalno mijenja. Možda se rezigniran vrati u iskon europske civilizacije, u staru Grčku, zaviri u Heraklitove fragmente i pročita, kako piše taj Efežanin, da “samo mijena na ovom svijetu vječna jest”. Ma, jest, Heraklite, jest, ali, uspori malo.
