Konačno počinje. Toliko smo medijski izbombardirani njime da je bilo krajnje vrijeme za taj početak. Naravno, o Europskom nogometnom prvenstvu je riječ. Ne bi bilo zgorega u ovome tekstu, iako je posvećen Euru, malo se odmoriti od nogometa. Bit će ga sasvim dovoljno do kraja lipnja. Dakle, Euro nije ni započeo, a već ima jedan superlativ, jedno „naj“. Nikad nije organiziran tako prostran Euro kao što je ovaj.

Države suorganizatorice prostiru se na 916.000 četvornih kilometara i eto rekorda.  Nije prvi put da dvije države organiziraju Europsko nogometno prvenstvo. Učinile su to Nizozemska i Belgija 2000. godine i Austrija i Švicarska prije četiri godine. No, kad je već odluka Uefe o dodjeli organizacije bila politička (prve postkomunističke države koje organiziraju europsku nogometnu smotru i koje, k tome, zajedno imaju 85 milijuna stanovnika, a stanovnici se danas zovu potrošači, a stanovništvo tržište) onda valja primijetiti da nikada dvije toliko različite države nisu zajedno organizirale Euro. Kad je već spomenuto političko odlučivanje Uefe, njega u ovom slučaju svakako valja pohvaliti, jer da nisu tako odlučivali možda bismo mi bili suorganizatori.

Dakle, Poljska se posljednjih godina prometnula u europsku priču o uspjehu. Jedina je europska država koja čak ni 2009. godine nije bila u recesiji. Ekonomija postojano raste, u prvom kvartalu ove godine za 3,5 posto, a da nema krize u Europi i eurozoni, vjerojatno bi rasla i brže. Poljaci će danas rado pričati o tome koliko uspješnim smatraju svoje članstvo u Europskoj uniji, kako su iz fondova EU povukli 40 milijardi eura više nego što su u njih uplatili.

Danas će staloženo razgovarati i o svim, počesto bolnim, reformama, koje su provodili u posljednjih dvadesetak godine i koje su ih dovele tamo gdje su sada. U prvoj polovici mnogi vjerojatno ne bi smireno i staloženo razgovarali o tim reformama, a mnogi koji su tada tvorca poljskih ekonomskih reformi Leszeka Balcerowicza smatrali crnim vragom su boju tog vraga u međuvremenu prilično posvijetlili. Vjerojatno neće toliko smireno razgovarati o reformama, poput mirovinske, koja je upravo započela.

Poljska je danas dovoljno samopouzdana da njeni političari, uključujući i premijera Donalda Tuska, javno od Baracka Obame traže ispriku zato što je govorio o „poljskim koncentracijskim logorima“, umjesto o „nacističkim koncentracijskim logorima“. Da stvar po Obamu bude još gora to je učinio dodjeljujući posmrtno odlikovanje Janu Karskom, čovjeku koji je na Zapad proturio informacije o uništenju varšavskog geta i nacističkim logorima smrti. Što se, pak, samopouzdanja tiče nešto se, valjda, može zaključiti i iz izjava poljskih političara kako „žaljenje“ Bijele kuće u ovom slučaju nije dovoljno.

Ukrajina je sasvim drugačija priča. Država i društvo koji su zastali i u demokratskom i u ekonomskom razvoju. Možda, zapravo, nisu ni zastali, možda hodaju unatrag. Prirodno bogata zemlja u kojoj žive siromašni ljudi i u čijem društvenom černozjomu demokracija i slobode građana nikako da uhvate dovoljno dubok korijen.

Najsvježiji je primjer onaj Julije Timošenko, bivše predsjednice vlade, koja je  dobila batina u zatvoru. Ukrajina je blizu ruba političke izolacije, a kako stvari trenutačno stoje to se zasad nije dogodilo zbog dva razloga. Prvi je samo domaćinstvo Eura, a uoči takve priredbe politički izolirati zemlju više nego što se ona sama uspjela izolirati, ne bi bilo prilično.. Drugi je razlog manje političke, a više opskrbne naravi. Ipak kroz Ukrajinu prolazi plinovod koji solidan dio Europe opskrbljuje ruskim plinom.

Dok se uoči Eura u Poljskoj raspravlja o tome kakva će sve korist biti izvučena iz ulaganja vrijednih 20 milijardi eura (pri čemu na izgradnju stadiona otpada tek nešto više od pet posto), o Ukrajini se već raspravlja kao o državi koja bi mogla doživjeti ekonomski slom zbog ulaganja oko 11 milijardi eura u organizaciju Eura

Poljska do svog uspjeha, gleda li se posljednjih dvadesetak godina, nije došla pravolinijski, baš kao ni Ukrajina nije pravolinijski došla do svojih problema i neuspjeha. A kada se traže temeljni razlozi za uspjeh ili neuspjeh neke države u tako dugom roku, onda valja pročitati ono što je u ponedjeljak objavio već spomenuti Balcerowicz: „Kada se država poput Ukrajine tako sporo razvija i ostaje siromašna, to nije zbog prirodne katastrofe ili ograničenih resursa. Za to treba kriviti loše politike koje provode loše vlade“. Zvuči poznato?