Nije lako biti slavan u Hrvatskoj. Skopčano je to s mnogim rizicima, jer država izgleda sve manje mari za nečiju slavu, a sve više za vlasitte zakone.

Bit će da je ministru financija bilo zanimljivo gledati prošlosubotnju dodjelu Porina u Opatiji. Kako stvari stoje, za njega to nije središnji događaj diskografske godine, večer kad struka dodjeljuje prestižne nagrade, za njega to nije bilo najveće godišnje okupljanje hrvatske estrade, prije će biti da je za njega to bio skup mnogih poreznih prevaranata i jedne legende.

Prije 12 godina, kada je tadašnja koalicijska vlada došla na vlast, na udaru porezne sumnje bio je nogomet. Nikakvo čudo zna li se što se sve zbivalo u nogometu u drugoj polovici devedesetih.

Raspravljalo se o poreznom dugu klubova, ali i o tome jesu li pojedini igrači, posebno NK “Croatia” koji je na Valentinovo 2000. godine obavio svoju pretvorbu i ponovo se nazvao “Dinamo”, državi dužni porez. Ta je porezna akcija bila uglavnom neuspješna.

Tucet godina kasnije porezna se disciplina vježba na estradi i sumnjivoj razlici između imovine estradnih zvijezda i prihoda. Kako stvari zasad stoje, ovoproljetno vježbanje porezne discipline mnogo je uspješnije nego li ono iz proljeća 2000. godine.

Slavni znaju biti vrlo osjetljivi kad je riječ o njihovu novcu, pa i zaboravni kad je riječ o plaćanju poreza. Domaćim estradnjacima, svima koji su izbjegavali plaćati porez i umanjivali svoje prihode, bilo bi pametno da podmire dug prema državi. Ostavimo po strani to što doista nije pošteno izbjegavati plaćanje poreza, posebno kad ga se ima od čega platiti. Bilo bi im dobro i zato jer bi im u suprotnom imidž, a od imidža uvelike žive, mogao biti itekako narušen.

A bilo bi im pametno i zato jer je ovaj ministar financija prilično tvrdoglav i izgleda da je stvarno odlučio istjerati, ako ne mak na konac, onda svaku nenaplaćenu poreznu lipu do koje može doći.

Ne bi bilo zgorega ogledati se malo po svijetu, pa vidjeti da slava i umjetničke zasluge nisu nikakva zaštita u slučaju porezne zaboravnosti.

Lista “poznati i slavni” u sukobu s plaćanjem poreza prilično je dugačka. U kratkom izboru valja podsjetiti da Sofiju Loren njen božanski status u Italiji nije zaštitio od toga da 18 dana provede u zatvoru zbog porezne zaboravnosti.

Mnogo teži i aktualniji jest slučaj Wesleya Snipesa. On upravo “guli” trogodišnju zatvorsku kaznu, zahtjev za pomilovanjem uredno mu je odbijen, a u njegovu slučaju porezna zaboravnost se piše s osam znamenaka i izražava u dolarima.

Najslavniji je slučaj, koji to zapravo i nije, Ingmara Bergmana. Da država, samo ako je uređena, nema milosti prema slavnima samo ako i pomisli da varaju na porezima iskusio je glasoviti režiser. Njega su policajci uhapsili doslovce na kazališnoj probi, nikakvi Oscari nisu ga zaštitili od sumnje i javnog sramoćenja. Optužba je toliko pogodila Bergmana da je doživio slom živaca, zbog depresije završio na bolničkom liječenju i osam godina živio u egzilu u Münchenu.

Bergman je, ipak, bio porezno potpuno čist, država mu se ispričala zbog neugodnosti, a on je samu optužbu za utaju poreza doživio kao jednu od najvećih trauma u svom životu.

Recentni domaći slučajevi pokazuju da u mnogim slučajevima domoljublje, izgleda i u slučaju domoljubno najrazglašenijeg pjevača, ima granicu i da ono staje na granici porezne prijave. Kunsko kvantificiranje domoljublja je pitanje izbora – porezna utaja ili porezna prijava, a izbor je uvijek njihov. I sve je za njih bilo u redu, sve je štimalo, dok država nije zatražila ponajprije (ali ne isključivo) estradnjake da svoje domoljublje osobno dokažu u poreznim uredima.

I dok jedni slavni pune porezne urede, drugi slavni, u raznim ulogama, napunili su sudnice.

Nema zasad novih slučajeva, ali impresivno je čitati novine ili gledati informativne emisije ovih dana. Među udarnim vijestima sve samo suđenje do suđenja, sve same poznate osobe, likovi s naslovnica novina i prvih minuta dnevnika. I dalje su na istim medijski istaknutim mjestima, samo su malo promijenili funkciju.

Sudi se Sanaderu zbog skoro svega, sudi se Merčepu zbog Pakračke poljane, sudi se Mravku zbog slučaja Buljubašić, sudi se Horvatinčiću zbog ubojstva talijanskih turista, svjedoči Mesić o zbivanjima u kornatskoj tragediji, a ima toga još, a reklo bi se i da će biti toga još.

Čini se, svemu usprkos, da u ovoj zemlji ponešto ipak ide na bolje. Eto, država nam je izgleda poradila na samopoštovanju.