Proslava Prvog maja ide mi na jetra. Sam blagdan, zvali ga 1. maj ili Praznik rada, ne, ali proslava definitivno, a nastavi li se tako na jetra bi uskoro mogao ići i sam praznik.

Praznik rada izgleda potpuno besmisleno, a taj besmisao počinje nekoliko dana prije samoga praznika, prigodnim sindikalnim okruglim stolovima, konferencijama i, svakako, prigodinim čestitkama političara. Prvomajska je proslava tek vrhunac toga. Cijela je proslava ritualna, što nije čudno jer su sve tradicionalne, svakogodišnje proslave ritualne, ali ova se svodi samo na ritual: čestike političara, sindikalni prosvjed i, ono najvažnije, grah.

U prvomajskim čestitkama čelni čovjek vlade (kako god da se zove u posljednjih pet godina) zapravo govori o programu svoje vlade i tome što vlada radi. Istina, ta tvrdnja nije do kraja zasnovana ne činjenicama jer pogledaju li se prvomajske premijerske čestitke od 2008. godine na internetskim stranicama Vlade, uočava se da nema premijerske čestitke 2011. godine. Je li Jadranka Kosor zaboravila čestitati Praznik rada ili je netko pogriješio i zaboravio staviti premijerkinu čestitku?

Sanader je 2008. u čestitci za Praznik rada zborio o ulasku u Europsku uniju, a tek kad je iscrpio tu temu spomenuo je da bi trebalo postići zadovoljavajući životni standard građana.

Sljedeće godine Sanader je ustvrdio da Vlada njeguje iznimno visoku razinu socijalnog dijaloga. Te smo godine i u čestitci obaviješteni da se suočavamo s najvećom globalnom financijskom i ekonomskom krizom, a “te probleme prihvaćamo kao izazove i spremni smo im se oduprijeti”. Svoju je spremnost potcrtao time što je dva mjeseca kasnije dao ostavku.

Kosor nas je 2010. obavijestila da Praznik rada “obilježavamo u uvjetima gospodarske krize koja je zahvatila i našu zemlju”. Središnji dio čestitke bila je priča o Programu gospodarskog oporavka, dakle programu Vlade, a jednom je spomenuta i solidarnost. Ove je godine Milanović iskoristio čestiku ne bi li još jednom kazao da je njegova vlada dužna donosti teške odluke koje će se u kratkom roku nepovoljno odraziti na standard. To je glavni dio njegove čestike, a sporedni je dio navedena odlučnost u vraćanju dostojanstva radniku i radu. Sve je te protokolarne čestitke relativno lako medijski izbjeći, njih se da ignorirati, ali ono što slijedi nakon baš i nije.

Dakle, nakon čestitki uoči praznika, slijedi samo praznovanje. A ono je već godinama prazno i isprazno. Sindikalne središnjice (ne sve) organiziraju nešto što se optimistično naziva prosvjedom na središnjem zagrebačkom trgu, a centralni je dio proslave dijeljenja porcija graha po gradskim šumama, parkovima i drugim mjestima gdje ima dovoljno hlada.

Izvještajima dominira vijest o tome koliko je porcija graha u kojemu gradu podijeljeno. Ovogodišnji splitski događaj, gdje su se ljudi naguravali u redu za grah pa je morala uredovati policija, nije ništa što već nismo vidjeli (prije desetak godina u Zagrebu su se naguravali i za preostali kruh), a s obzirom na ekonomsku nam situaciju, teško da neće biti ponvoljeno. I u tom besplatnom grahu, baš kao ni u dijeljenju karanfila, nema ništa suštinsko, ni rada ni radnika, ni njihova praznika.

Taj je praznik (uz Uskrs i Božić) postao samo još jedan dan u godini kada netko odluči podijeliti nešto besplatne hrane narodu, mahom umirovljenicima. Da u tome nema ni rada ni radnika pobrinu se političari jer oni, svejedno jesu li predsjednici, prvi potpredsjednci ili gradonačelnici, su ti koji dijele besplatni grah.

Zbog svega toga, zbog ispraznosti i svođenja praznika na ljušturu bez sadržaja, a posebno u ovim tegobnim vremenima, ta mi proslava ide na jetra. Isto tako i sve one isprazne rečenice političara o nužnoj solidarnosti, koje je sve manje jer u slučaju radnika i društva funkcionira samo ako je se primjenjuje kolektivno, i o samopoštovanju onih koji kući donose svoj zarađeni kruh, ali i o vladi koja ne radi svoj posao, vuče na dno, ne drži do svojih obećanja.

Ne treba žaliti za prošlošću, ne treba prema njoj biti sentimentalan. Ipak, nekad se na prvomajskim paradama, kolikogod bile partijski ideologizirane i oduzete radnicima u ime partije, prikazivalo što se napravilo od prošloga 1. maja ili bi se otvorila kakva tvornica da bi se znalo što će se raditi do sljedećeg 1. maja. Sada je u središu proslave ono što se kuhalo noć prije.