Došlo neko takvo vrijeme, kriza razvaljuje uzduž i poprijeko i dalje po najbogatijem kontinentu svijeta, da je ona, odnosno kriza, pokucala i na vrata onima kojima se na vrata obično ne kuca. Vladajući, i to ne bilo kakvi vladajući nego okrunjeni vladajući našli su se u tjednu za nama na udaru kritika zbog krize i svoje rastrošnosti. Nekad se to vladajućima nikako nije moglo dogoditi.

Riječ je o nikome drugome nego li o španjolskome kralju Juanu Carlosu. Istom onom Juanu Carlosu koji je u veljači 1981. godine, u doba polaganog španjolskog oporavka od diktature Francisca Franca, svojom demokratskom odlučnošću slomio pokušaj državnog udara potpukovnika Antonia Tejera. Tada je Juan Carlos pokazao koja je i kakva funkcija monarha u ustavnoj monarhiji, tada je pokazao da monarh može imati smisla, ma koliko se monarhija pristojnome republikancu sama po sebi činila besmislenom. A danas nije ništa drugo nego bahati starac.

U tjednu za nama taj je isti Juan Carlos ispsovan u svojoj domovini na pasja kola. Dakle, danas 74-godišnji monarh, navikao na lagodan život, otputio se u Botsvanu ne bi li se posvetio svom hobiju – lovu na slonove. I nitko za to ne bi znao da ostarjeli monarh tom zgodom nije pao i slomio kuk zbog čega je hitno prebačen u madridsku bolnicu. Tada se saznalo i da lov na slonove u Botsvani košta između 7.000 eura i 45.000 eura. Eh, baš ta spoznaja koštala je Juana Carlosa popularnosti kao vjerojatno niti jedan drugi njegov potez monarha dosad. Stvari su, naime, jednostavne, okrunjeni se gospodin provodi po Africi, hvata slonove, pokušava im izvaditi njihove kljove, a sve to radi za velike novce, on koji živi od kraljevske apanaže koju mu omogućavaju španjolski porezni obveznici i to u doba kada je nezaposlenost u Španjolskoj dosegla 23 posto, a nezaposlenost među mladima je premašila zastrašujućih 50 posto. Sama objava vijesti iz kraljevske obitelji kako je kralj prebačen u Madrid na liječenje, kako mu je u Madridu ugrađen umjetni kuk, jer je nesretnik loveći nekakvog Dumba pao i polomio se, ne samo da nije smirila one kojima je on suveren nego ih je temeljito razljutila.

Eh, sad, valja virnuti u prošlost i zaključiti kako je Juan Carlos grozan pehist. On se u lov zaputio u doba krize i to kao monarh demokratske zemlje i dobio je zbog toga “jezikovu juhu”. Tko mu je kriv za to. Da je bio lovac u jednoj drugoj zemlji, u neka nekrizna doba, i k tome još mnogo manje demokratska ne samo da ne bi dobio “jezikovu juhu” nego bi kao lovac, pa makar i na slonove, dobio svoje reprezentativno mjesto u elitnim leksikografskim izdanjima. Valja nam, da bismo vidjeli koliko su se društva srećom promijenila, virnuti u Sportski leksikon tadašnjeg Leksikografskog zavoda iz 1984. godine pa da bismo vidjeli kakva je to razlika i koliki je Juan Carlos pehist i sirotan, napadan zato što je bešćutan prema sirotinji. Dakle, u tom leksikografskom uratku, inače vrlo solidnom, postoje dvije natuknice koje možda nisu važne za nas, ali jesu za lovačku sudbinu Juana Carlosa. U natukunici “Broz, Josip Tito” piše svašta. Istina, ne piše gotovo ništa o njegovu političkom putu, ali piše da je “Poslije Oslobođenja poklonik rekreacije pomoću koje uspijeva očuvati izvanrednu kondiciju i zdravlje”. Fizičke aktivnosti Tita nisu počele poslije 1945. godine nego se on i prije Prvog svjetskog rata u Bečkom Novom Mjestu dva puta tjedno posvećivao “vježbanju gimnastike”. Ima u tome članku, inače najdužem u Sportskom leksikonu (Jesse Owens ili Pele nisu mu ni blizu) još koješta, pa smo tako u tom službenom leksikografskom uratku državno financiranoga zavoda obaviješteni kako je Tito “redovito izvodio jutarnju gimnastiku”. Za ovu je lovačku priču važno to što je uz natuknicu o Titu objavljena fotografija Tita nad mrtvom lovinom, a što je posebno važno, navedeno je i da je njegov trofejni ulov medvjeda ocijenjen s 492,93 boda. Svaka čast maršalu!

Osim njega kao lovac i sportoljub navodi se u istome svesku i Edvard Kardelj. Eh, sad, za njega je bilo malo teže navoditi njegovu ljubav prema sportu od malih dana, pa je on dobio ono što je i zaslužio – u članku (i dalje opsežnijem od onoga o Owensu ili Peleu) navode se njegove zasluge za razvoj samoupravnoga socijalizma, ali moralo se nešto napisati i o Kardelju kao sportašu. Tako se navodi da je “u lovu zagovarao za etiku, zagovarao je princip da lovac ima pravo na ulov onoliko koliko pridonese očuvanju divljači”. Navedeni su i njegovi lovački uspjesi. Jasno je da nikako nije mogao uloviti medvjeda Titovih gabarita, ali je zato odstrijelio divokozu od 118 bodova, a u ribolovu je ulovio trofejnu slatkovodnu mladicu od 18 kilograma. Dapače, istakao se ulovom tune od 50 kilograma i to u Crvenome moru.

Zbog svih tih sjajni ulova su Tito i Kardelj završili u Sportskom leksikonu. A zbog pokušaja lova na slonove u Botsvani, prilikom kojega je polomio vlastiti kuk, Juan Carlos se, i prije izlaska iz bolnice, morao toliko ispričavati cijeloj naciji da je konstatirao kako je počinio pogrešku koju više neće ponoviti. I ne samo to, on će ubuduće i dalje biti kralj, ali lako je moguće da ga skinu s trona španjolskoga ogranka World Wide Funda, organizacije koja brine o dobrobiti divljih životinja, samo zato jer je htio malo kljova, a zbog toga, zbog tih kljova, možda neće dobiti niti jednoga retka u leksikografskim uratcima.

Eto, ako ništa drugo, vladajući danas dobivaju i više nego ozbiljno po prstima zato što odstreljuju životinje. Još kad dođu na red zbog ljudi…