Chen je dočekan kao više nego relevantan faktor. On nije dočekan kao partijski čovjek, nego kao čovjek s kojim bi se trebao raditi posao. Čačić je Chenu govorio o velikim mogućnostima gospodarske suradnje, posebno spomenuvši prugu Rijeka-Budimpešta. Inače, to je ona pruga koja se u Hrvatskoj uobičajeno naziva nizinskom, a što je, bez premca, prvorazredni strateški projekt države.

I predsjednica HDZ-a je s Chenom ponajviše raspravljala o ekonomskoj suradnji dvije države. O čemu su razgovarali SDP-ovci, koji su se po svoj prilici prvi sastali s predstavnicima KP Kine (svaka čast, valja biti najbrži, ali možda ponekad valja o tome i izvijestiti javnost) zasad nam nije znano, ali malo je vjerojatno da su raspravljali o prodaji Maovih “crvenih knjižica” Hrvatima. 

Eh, sad, pitanje je samo, otkuda odjednom ta golema jagma za Kinezima među Hrvatima? Onaj sporazum iz prve rečenice potpisan je prigodom posjeta nekog drugom Kineza Hrvatskoj, ne Chena, nego jednog mnogo važnijeg. U lipnju 2009. godine Hrvatsku je posjetio kineski predsjednik Hu Jintao. Nije baš uobičajeno da predsjednik tako velike i moćne države, dakle tako moćan čovjek, posjećuje jednu objektivno malu i globalno ne pretjerano važnu državu. Taj posjet doživljen je kao protokolarni posjet, jer kad je Hu već u blizini što će drugo nego svratiti u prijateljsku Hrvatsku ne bi li on i njegova pratnja zabilježili jedno noćenje s doručkom u luksuznom zagrebačkom hotelu i poboljšali nam turističku statistiku. Upravo nevjerojatno je bilo koliko domaće medije taj posjet nije zanimao i koliko se taj posjet otaljavao kao protokolarni događaj. Većina medija svoje je priloge o posjetu Hua posvetila nečem što može biti iritantno, ali nije suštinsko, a to je pitanje osiguranja predsjednika Kine i posebna prometna regulacija u Zagrebu. Za Hua i Kinu, realno, nije bilo interesa, ne samo među medijima. Tko mu je kriv: nije on netko pred kime bi se klečalo, jer nije komunist papa, nije čovjek netko tko je glamurozan već zbog svoje funkcije jer nije američki predsjednik, ne utjelovljuje čovjek funkciju koja je na ovdašnjim meridijanima i paralelama toliko povijesno i emocionalno važna jer nije njemački kancelar. Ukratko, tko mu je kriv. 

Tada je održan i jedan, po svemu sudeći, uglavnom uzaludan ekonomski forum kojega su otvorili Hu i Stjepan Mesić a na kojemu je sudjelovalo 250 kineskih i 200 hrvatskih privrednika. Tom se zgodom raspravljalo, iza dobro zatvorenih vrata, i o za ovu zemlju tako efemernoj investiciji kao što je nizinska pruga. Ali, tko je kriv Kinezima što su tada njihovi novci smrdili. Naravno, njihova roba ni tada nije smrdila. Valja podsjetiti da je trgovinska razmjena 2008. godine, dakle godinu prije posjeta Hua Hrvatskoj, između dvije države iznosila otprilike 1,9 milijardu dolara – mi smo Kinezima izvozili robe u vrijednosti 35 milijuna dolara, oni nama u vrijednosti 1.880 milijuna dolara. 

U međuvremenu, od lipnja 2009. godine do travnja 2012. godine, dogodilo se to da nam je svaki inozemni investicijski novčić, pa makar i kineski, postao dobrodošao. Prije nepune tri godine službeno nas je posjetio Hu, a sad je samo nekima (strankama) došao drug Chen. Reklo bi se, služba je služba, a družba je družba i ono što se nikako nije htjelo službeno, sad se mora drugarski. Pokazuje to i koliko je Hrvatska nazadovala u manje od tri godine: tada je službeni posjet predsjednika Kine bio događaj koji jedva da ikoga zanima, danas se za susret s partijskim aparatčikom KP Kine naši domaći partijski aparatčici, kako bi se reklo, trgaju. Izgleda da je u službenim odnosima u ovoj zemlji i dalje bolja drugarska družba nego li formalna i formalizirana služba.