Sto dana nikad nije sto dana. Zvuči čudno, ali sto dana u političkim i svjetskopovijesnim zbivanjima nikad nije sto dana. Sto dana može biti 112 dana, može biti 90 dana, može biti 95 dana, može biti svašta, samo ne sto dana. 

Prije tjedan dana domaći su mediji počeli objavljivati tekstove, članke, analize, intervjue, izjave, štošta i koješta u povodu sto dana Vlade kojom predsjedava Zoran Milanović. O sto dana Vlade počelo se govoriti čim je, 23. prosinca, Vlada prisegnula. Spominjalo se kako Vlada neće imati sto dana mira i poštede. A onda su, u povodu približavanja te okrugle brojke, tog imaginarnog razmeđa između razdoblja u kojem Vlada ima navodno ima pravo na poštedu zbog onoga što čini i razdoblja u kojem bi Vlada mogla biti, navodno, bespoštedno kritizirana, mediji počeli objavljivati tekstove o nečemu što se još nije dogodilo – prvih sto dana Vlade. 

Led je probio “Večernji list”, koji je svu konkurenciju pretekao objavivši tekst o 90 dana Vlade. To je stvarno bio gol iz ubrzane kontre konkurenciji. Skratiti rok s uobičajenih sto dana na samo 90, eh, tome se malo tko nadao. Samo dan kasnije tjednik Forum objavio je, i to kao naslovnu temu, sto dana Vlade. Dakle, 23. ožujka objavljen je tekst o sto dana Vlade koja je prisegnula 23. prosinca. Ne pomaže mnogo virenje u kalendar, zbrajanje dana, računajući i onaj prestupni u veljači – nikako da se dođe dalje od 91. dana otkako je Zoran Milanović premijer. Nakon tog teksta je stvarno procurilo na sve strane, Jutarnji list, vjerojatno shvativši kako ga je Večernji lukavo pretekao tekstom o 90 dana, hitno je objavio svoj tekst o sto dana Vlade. Usljiedili su tportal, Lider, lokalni portali… 

Nije naročito teško dokučiti čime je izazvana ta kalendarska nezrelost domaćih medija. U današnjim je medijima najvažnije biti prvi, najbrži. Ništa, ama baš ništa, ne može se mjeriti s tim imperativom. No taj imperativ u ovom slučaju razotkriva i gnojni čir na medijskom tijelu. Naime, najvažnije je biti prvi i najbrži, nije najvažnije biti točan i pouzdan. Valja preduhitriti, zeznuti konkurenciju, a ubrzavanje kalendara malena je i očito prilično prihvatljiva cijena za to. Objaviti tekst o sto dana nečega, analizirati sto dana toga, pisati i zboriti o razočaranosti s tih prvih sto dana, davati ocjene o tih istih prvih sto dana, a sve prije nego što je svanuo taj stoti dan, pa ima li išta što se s time može mjeriti? 

Tih sto dana nije boljka samo domaćih medija. Valja biti iskren pa napisati da je to boljka i povijesti i povjesničara, željnih pojednostavljivanja (to što mediji nužno pojednostavljuju ne znači da se njihov primjer mora slijediti), željnih ukalupljivanja u nešto efektno i lako pamtljivo. Vjerojatno najpoznatijih sto dana u povijesti pripadaju Napoleonu i njegovom povratku s Elbe  i pokušaju obnove svoje vlasti i dominantnog položaja u Europi. U njegovu slučaju tih sto dana baš nikako ne funkcionira. Dakle, Napoleon je Elbu napustio 26. veljače 1815. godine. Kraj njegovih sto dana zbio se 18. lipnja iste godine kada je poražen kod Waterlooa. Od napuštanja Elbe do poraza kod Waterlooa prošlo je 112 dana. Povjesničari zapravo tih sto dana počinju brojati od 20. ožujka, dana kada se trijumfalno vratio u Pariz i preuzeo vlast. I eto opet problema: Napoleonov trijumfalni povratak nije okončan porazom 100. dana nego 90. dana. Stotinu godina poslije Napoleona (da i natpisnik ovih redaka bude okruglo neprecizan) dogodilo se novih sto dana koji su potresli europsku povijest. Riječ je o završnim ofenzivama sila Antante na zapadnom bojištu u Prvom svjetskom ratu koje su Njemačku natjerale na potpisivanje primirja. Rat, za kojega će se više od dva desetljeća kasnije saznati da je bi Prvi svjetski, završio je 11. studenoga 1918. godine iliti 95. dana otkako je počela pobjednosna ofenziva Antante. Možda nekome sve ovo izgleda kao puka čangrizavost, ali čitajući domaće medije posljednjih tjedan dana čovjek si mora postaviti zdravorazumsko pitanje: kako je moguće analizirati nešto što se nije dogodilo?