Nema ništa teže u medijskome svijetu nego zagovarati opstanak Vjesnika. Natpisnik ovih redaka ovom zgodom neće zagovarati opstanak, nego upravo suprotno, gašenje Vjesnika. Iskreno, nije mu to lako; novinarski je potekao u tom dnevnom listu, u njemu je radio pet godina, od kojih su otprilike četiri bile više nego dobre, a onda se u najezdi mameluka Darka Đuretka, spasio transferom u Novi list. Pozna dobre novinare, kakvih i danas ima (začudo, još uvijek) u Vjesniku i zbog kojih mu je žao, a drugoga izlaza osim gašenja Vjesnika naprosto nema. Pozna i većinu od 99 stalno zaposlenih u tom dnevnom listu i nekoliko desetaka honoraraca koji će postati socijalni slučajevi u slučaju gašenja Vjesnika, kao ljevičaru mu je tih ljudi žao, ali drugog izlaza, čini se, nema. Socijalni slučajevi postali su i postale mnogi, a Vlada (tko god da je bio na čelu iste), zbog toga nje ni trepnula okom. Ovom je zgodom problem u činjenici što je Vlada, odnosno država, vlasnik onoga što je po svim zakonima ekonomije i profesije već odavno trebalo propasti. 

Hladnokrvno govoreći, zagovarati opstanak Vjesnika je naprosto nepristojno. Nemam namjeru zboriti o kolegama i kolegicama iz Novog lista koji su u posljednje dvije godine ostali bez posla, njih nekoliko desetaka. Nemam namjeru zboriti niti o novinarima i novinarkama iz drugih medija koji su u posljednje dvije godine ostali bez posla, njih nekoliko stotina, samo nisu imali sreću da rade u mediju kojemu je vlasnik država, pa se o tome u javnosti nije zborilo. Naravno, o svemu tome nije se zborilo ni u Vjesniku, jer se u njemu i inače ni o čemu suvislome nije zborilo, a danas bismo mi morali zboriti o njemu. 

Vjesnik ne treba spašavati jer on danas nije više nikakva institucija, osim ustanova udvorništva.  Dapače, Vjesnik je imao cijeli niz prilika koje su mu dane da se pokuša spasiti i sve do jedne je prokockao. Sve je, na žalost, uvijek (samo je pitanje razine) stavljao na istu kartu – udvorništvo prema vlasti. Nema tvrtke u Hrvatskoj koja je dobila toliko šansi da se spasi, nema tvrtke koja je toliko šansi prokockala. Danas bi Vjesnik (mahom) spašavali onima kojima je primarni redakcijski posao bio dodvoravanje. Danas smo svjedoci akcije spasa dnevnog lista u državnom vlasništvu koji se prodaje u do 2.000 primjeraka dnevno. 

Kada je natpisnik ovih redaka napuštao (kao nepoželjan bježao) taj isti dnevni list, raspravljalo se o istoj temi, dakle spašavanju i elementarnoj materijalnoj održivosti, ali je tada prodaja bila barem 3,5 puta veća, a i onda je sve bilo financijski neodrživo.  Govori se o važnosti Vjesnika za hrvatsku kulturu, ali koji, to, kako bi  Krleža kazao, Kulturtr!ager, čita Vjesnik? Maknite taj dnevni list s kioska i gotovo nitko neće primijeiti nedostatak. Jedino što u tom dnevnom listu i danas koliko-toliko vrijedi je njegova vanjskopolitička rubrika, i to u doba kada nema dopisnika iz inozemstva. Sve ostalo, uključujući i navodno elitna (u boljoj varijanti krajnje prosječnu) rubrika kulture, je doista nepristojno smatrati solidnim. 

Nepristojno je i to što se Vjesnik posljednjih dana na svojim stranicama upire dokazati svoj profesionalizam ne bi li opstao. Da taj list vode profesionalci oni bi, za početak, sljedećih nekoliko mjeseci, objavljivali popis onoga što, kao profesionalci, proteklih godina nisu objavljivali, i to uz ispitku, ali ne zato što njihovi novinari za to nisu znali, nego zato što je to bilo iritantno za vlast, pa su urednici odlučili prešutjeti. Sve one divne rečenice o tome kako Vjesnik nije žuta tiskovina su uvredljive jer je, za razliku od žutih tiskovina, Vjesnik je bio dirigirana tiskovina. I Vjesnik doista nije bio list koji je bio zasnovan na medijskim senzacijama jer ono što su otkrili i objavili novinari, ali ne u Vjesniku, posljednjih godina doista jest senzacionalno. Vjesnik ne da nije bio žut, on je bio potpuno bezbojan i bezmirisan. 

Vjesnik nesumnjivo ima svoje mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva, kulture i društva. Ali, to mjesto ima i Obzor, pa ne izlazi otkako su ga ustaše ukinule 12. travnja 1941. godine, a godinama prije toga bio je u krizi koja je bila toliko duboka da ga je trebalo ugasiti i ranije.  Politički gledano, ugasi li Vjesnik ova Vlada, u tome ima neke poetike. Komunisti su ga osnovali, oni koji baštine ako ništa drugo njihovu imovinu, a danas su na vlasti, ga gase.  No, za ovu Vladu taj je Vjesnik i bitno političko pitanje. Naime, ako ne može riješiti jednostavan slučaj kao što je taj dnevni list (bez obzira na to kako će ga riješiti) kako će moći riješiti nešto doista komplicirano? I za kraj, govore ovih dana pojedini ljudi iz Vjesnika kako taj list gotovo da i nema dugova. Daju li svoju godišnju proračunsku dotaciju bilo kojem drugom dnevnom listu u Hrvatskoj, taj će list biti u debelom plusu. Oduzme li se ta apanaža Vjesniku on neće imati ni za vodu. Tužno, ali istinito, nije moguće naći niti jedan razlog za opstanak Vjesnika – ni žurnalistički, ni kulturološki, ni ekonomski i onda čovjeku nije jasno zašto se oko toga diže veća buka nego li oko 916 donedavno zaposlenih u sisačkoj željezari. Sve osim gašenja je mamuzanje krepane kljusine.