Foto Ognjen ALUJEVIĆ
Sva ovotjedna zaglušujuća rasprava bila bi nepotrebna da je predsjednik Republike sveden na protokolarnu figuru
No, trenutačni je američki predsjednik Barack Hussein Obama 44. osoba na toj dužnosti. Više od dva stoljeća bilo je dovoljno da se sazna na što ima pravo, a što čini bivši predsjednik. Može piti viagru kao Bush stariji, a može i graditi karijeru možda i važniju od predsjedničke, poput Cartera, koja aktualnim predsjednicima ničim ne smeta.
Mi imamo jednog bivšeg i jednog sadašnjeg predsjednika. Imamo i zakon koji regulira na što ima pravo bivši predsjednik, ali nemamo običaje koji bi određivali status bivšeg predsjednika u političkom životu države. I onda je aktualni predsjednik dao intervju za “Večernji list”, a taj intervju nije bio ništa drugo nego okidač za bivšeg predsjednika. Aktualni je Ivo Josipović kazao “mislim da bivši predsjednik ne treba imati ured, posebno ne doživotno”. Na tu je izjavu, a valja imati na umu da se protekloga tjedna vodila za Mesića ne pretjerano ugodna rasprava o visini mirovine predsjednika Republike, Mesić reagirao kao pravi sindikalist, a burna svađa koja je uslijedila između bivšeg i aktualnog predsjednika razotkrila nam je što je, zapravo, u srži. Savjesni sindikalist koji se p(r)obudio u Mesiću poručio je Josipoviću – ne dam stečena prava.
Savjesni sindikalist koji se p(r)obudio u Mesiću poručio je Josipoviću – ne dam stečena prava.
O tome je svo vrijeme riječ – o stečenim pravima. A ta prava jamče više nego solidnu mirovinu, koja se, istina, smanjuje, ali ta stečena prava jamče i određeni društveni prestiž uobičen u ne baš skromnom uredu, službenom automobilu i vozaču, fizičkom osiguranju po službenoj dužnosti, tajnici, savjetniku. Taj prestiž, štogod Mesić pisao u svom pismu, nije povezan ni sa jednom jedinom obvezom, jer bivši predsjednik obveza nema, osim, eventualno, prema prošlosti, a to onda znači i prema nakladniku koji će mu za pristojan honorar objaviti memoare. U političkom životu države bivši predsjednik nema nikakvu funkciju, i to je potpuno u skladu s njegovim ovlastima, osim one za koju se, opet eventualno, izborio za vrijeme obavljanja dužnosti, a ona stane u dvije riječi – moralni prestiž. Pa, za nekoga ga ima, za nekoga ga nema, a na koju će stranu vaga prevagnuti ovisi o dojmu koji su građani o njemu stvorili u vrijeme dok je bio predsjednik. Priče o vezama i poznanstvima u svijetu, lobiranju i nesuvislosti odricanja od lobističkih usluga (političkih i gospodarskih) bivšeg predsjednika mogu biti zgodne, ali doista nisu suštinske. Za lobiranje i dalje postoji diplomacija koja doista nije prestala postojati nakon umirovljenja bilo kojeg predsjednika (a lobiranje je jedan od njenih poslova), a što se tiče gospodarskog lobiranja Mesić bi mogao napisati gorku knjigu vlastitih uspomena o vlastitim neuspjesima kojima je bio, i ne svojom krivicom, izložen i dok je bio predsjednik. Dakle, ako nije bio uspješan gospodarski lobist kao predsjednik – od Libije i Kine, pa do Kazahstana – kako bi mogao biti uspješan kao umirovljenik? Što se, pak, tiče Mesićeve koristi za Hrvatsku kao bivšeg predsjednika, o tome doista ne znamo ništa. Ponešto je o mogućoj šteti progovorio Josipović, ali o koristi ne znamo stvarno ništa. Pomodnim rječnikom kazano, svoju umirovljeničku dužnost ne obavlja transparentno.
Mesić je Josipovića vjerojatno ipak znatno više nego li inzistiranjem na svojim stečenim pravima iživcirao svojim stavom o tome kako aktualni predsjednik obnaša dužnost. Dakle, za njega Josipović nije ništa drugo nego predsjednik koji nema stava, koji se ne zamjera nikome, a politikom nezamjeranja održava odličan rejting u javnosti. Josipović je sam potvrdio, makar i neizravno, koliko ga je pogodilo Mesićevo pismo. Nije podsjećao na neoduševljenje dijela političkih krugova, tada vladajućih, nakon posjeta Ahmićima, ali na Mesićevo pismo je uspio odgovoriti tek u Dnevniku 3 HTV-a. Prije toga je valjda jako dugo brojao u sebi, znate ono 145.617, 145.618, 145.619…, da se čovjek smiri. Istina, kad je stao pred kamere HTV-a djelovao je znatno smirenije nego li Mesić u svom pismu.
Stolica je jedna, a njih su dvojica
No, da je riječ o stečenim pravima naznačio je ovoga tjedna i Josipović, jer, kako je najavio, on će nakon što prestane biti predsjednik Republike, ponovo biti profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Dakle, jedan se silno iživicirao već na spomen smanjenja njegovih stečenih prava što je potvrdio u prošlotjednoj raspravi o visini predsjedničke mirovine kad je kazao “kako ćemo zastupati zemlju u inozemstvu ako ne budemo imali za kravatu i odijelo” zaboravivši pritom da više ne zastupa zemlju u inozemstvu. Drugi je kazao da mu se živo fućka za prava koja će imati kao bivši predsjednik jer će tada prestati biti bivši sveučilišni profesor. Promatrač bi još pomislio da je temeljni problem ovotjednog sukoba, važniji i od stečenih prava, problem fizike. Stolica je jedna, a njih su dvojica. Josipović je predsjednik Republike, a Mesić bi to htio biti i u trećem mandatu, štogod Ustav kazao o tome.
U toj raspravi o stečenim pravima bivših predsjednika zapravo se krije rasprava o statusu aktualnog predsjednika, svejedno je kako se zove. Iz njegovog statusa kao predsjednika proizlazi i njegov status kao bivšeg predsjednika. To se može jednostavno riješiti i završiti ustavnu reformu koja je započela 2000. godine, a nije završena do danas. Sva ovotjedna zaglušujuća rasprava bila bi nepotrebna da je predsjednik Republike sveden na protokolarnu figuru kakva je primjerice predsjednik Savezne Republike Njemačke. I ništa zbog toga ne nedostaje demokraciji u Njemačkoj. Sadašnjem predsjedniku bilo bi nepristojno mijenjati ovlasti i raditi od njega puku protokolarnu figuru u ovom mandatu jer kao takav nije izabran. Ali, prije sljedećih predsjedničkih izbora zgotoviti tu ustavu reformu, odrediti način na koji se bira protokolarni predsjednik (koji nikako ne treba biti biran izravno, nego ga treba birati neki posebni izborni kolegij) bilo bi sasvim zgodno. Ako ništa drugo, bili bismo pošteđeni rasprave koje su vodile dvije povrijeđene taštine.
