Suverenost je okrugla

Međuzemlje Tihomira Ponoša

Tihomir Ponoš

Antun Vrdoljak, Foto: D. JELINEK

Antun Vrdoljak, Foto: D. JELINEK

U aktualnom hrvatskom slučaju Vrdoljak je upozorio Jovanovića da je potpuno neprimjerno da se politika miješa u sport i u tome je u pravu. Jedino, Jovanović se ovom zgodom nije miješao u sport nego u mogući kriminal, pa makar i nespretno, a suzbijanje kriminala i kriminalnih aktivnosti je, valjda, suvereno pravo svake države.



Približava nam se referendum o ulasku u Europsku uniju, a s njim se u pozadini valja i priča o hrvatskoj suverenosti. Postavlja se pitanje o toj magičnoj riječi, riječi kojoj su stremile, navodno, desetine gereracija Hrvata i svih onih koji se tako osjećaju. Ulazak u Uniju značit će i odricanje od dijela suverenosti, a da je tomu tako vidi se i iz ustavnih odredbi o referendumu.


No, dok se polako zahuktava priča o odricanju nacionalne suverenosti zbog ulaska u Europsku uniju jedva da se i primjećuje koliko se Hrvatska već odrekla svoje suverenosti zbog ulaska u kojekakve međunarodne asocijacije.


Uzmimo za primjer, ovih dana vrlo aktualnu nogometnu priču. Hrvatska se potpuno odrekla svoje suverenosti, a to je, neizravno, ali potpuno, potvrdio i član Međunarodnog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak u svojoj polemici s novim ministrom obrazovanja, znanosti i sporta (ne športa) Željkom Jovanovićem. Ovom zgodom zadržat ćemo se isključivo na pitanju suverenosti i načinu komunikacije, bez zadiranja u aktualnu raspravu o Rijeci i njenom domaćinstvu Mediteranskih igara.




Dakle, ekipa iz Hrvatskog nogometnog saveza, saveza bremenitog problemima i kriminalističkim istragama, izrazila je želju da se nađe s resornim ministrom, dakle Jovanovićem i o tome porazgovara.


Nakon toga ministar je pokazao da mu nedostaje dobrog građanskog odgoja jer im nije odgovorio, kako nalaže red, izravno, nego je odgovorio svima preko Facebooka. To se naprosto ne radi. Ako netko nekome uputi pismo (pa i ono kojega sadržaj dospije u javnost) iz kojega je očtio da traži nekakav odgovor, onda je red da se prvo odgovori onome tko je pismo poslao, a ne da se “urbi et orbi” svoje mišljenje objavi na Facebooku.


Ministru Jovanoviću na znanje – hoće li prilikom prvog prosvjetnog štrajka o rezultatima pregovora prvo obavještavati one koji štrajkaju ili cijeli svijet putem Facebooka, pri čemu oni koji štrajkaju možda uopće nisu na toj društvenoj mreži i možda uopće ne mogu saznati njegov odgovor njima? Nepristojno i neodgojeno, Željko, jako nepristojno i jako neodgojeno.


No, ono što je mnogo zanimljivije u ovom slučaju je pitanje koje je potegao Antun Vrdoljak u svom odgovoru Jovanovićevoj objavi na Facebooku, a to je pitanje suverenitetra.


Dakle, Jovanović je napisao “rado ću ih (delegaciju HNS-a, op. a.) primiti na razgovor. Možda im to pomogne da podnesu ostavke jer snose odgovornost za močvaru korupcije, nemorala i neodgovornosti u koje je upala Hrvatska nogometna liga”. Ostavimo li po strani način na koji je Jovanović to objavio, a koji je već raspravljen, on je uglavnom u pravu.


Hrvatska nogometna liga je, sudeći prema onome što se posljednjih tjedana objavljuje u novinama (što uključuje i pravomoćne presude zbog namještanja utakmica) leglo kriminala. Nije teško pretpostaviti da za tako nešto može postojati zapovijedna odgovornost koja seže sve do predsjednika tog saveza, dakle Vlatka Markovića.


Eh, u tom se trenutku u našu priču umiješao Antun Vrdoljak konstatiravši da je to progon športa (ne sporta) i funkcioniera, a to je nedopustivo, konstatiravši da je poziv na ostavku, na koju poziva političar, te da je to miješanje politike u sport i konstatiravši da “red u nogometu mogu napraviti jedino oni koji u njemu rade”, iako su upravo ti koji u njemu rade u njemu napravili nered.


Ako bude drugačije, Vrdoljak bi kazao “u suprotnom”, prijeti suspenzija, pa čak i mogućnost da hrvatska nogometna reprezentacija ne igra na Europskom nogometnom prvenstvu, jer “može se dogoditi da FIFA i UEFA zabrane natjecanje”, a te organzacije ne dopuštaju politici da se miješaju u rad saveza, pa tako ni hrvatskog nogometnog.


Istina, Vrdoljak je zanemario činjenicu da su sastanak predložili sportaši, a ne političar, pa bi se dalo zaključiti da su sami sportaši priželjkivali da se političar nekako umiješa u sport (da ne kažemo, šport).


Tako dolazimo do sljedeće situacije po pitanju suverenosti: hrvatske građane pitat će se hoće li prenijeti dio državne suverenosti na EU 22. siječnja, ali hrvatski resorni ministar ne može ništa napraviti po pitanju kriminala u dijelu svoga resora jer za to – nije suveren. Dapače, suverene su organizacije koje se zovu FIFA i UEFA koje su bremenite korupcijskim i sličnim skandalima, istina uglavnom nedokazanim, ali prilično uvjerljviim, a o svemu tome govori član MOO-a, tijela koje se, da je poštenja, trebalo raspasti nakon korupcijskih skandala vezanih uz to kako je Salt Lake City dobio organizaciju zimskih olimpijskih igara 2002. godine.


Formalno, Vrdoljak je u pravu i međunarodni sportski savezi ne vole da im se lokalne vlasti petljaju u posao. No, to samo pokazuje koliko je suvremenu međunarodni sport degeneriran. Neka se nogomet po cijelom svijetu igra po istim pravilima, ali neka pravila o nogometnoj organizaciji i organiziranju nogometa, porezima i sličim stvarima, progonu kriminala, može propisati svaka država za sebe.


Suverenost pravila određene igre međunarodni su sportski savezi protegnuli toliko daleko da su sport koji zastupaju izuzeli, osim u ekstremenim slučajevima, od sudstva ili pravnog poretka zemlje u kojoj se ti sportovi događaju. Sport, i to upravo nogometni, je po tom pitanju egzemplaran i po tome kako nogometne organizacije misle da su iznad zakona i da za njih vrijede jedino zakoni koje oni sami sebi propisuju, da su potpuno suverene. Upravo je nogomet po tom pitanju svojedobno dobio prekrasnu i nadasve vrijednu šamarčinu zvanu Bosmanovo pravilo.


U aktualnom hrvatskom slučaju Vrdoljak je upozorio Jovanovića da je potpuno neprimjerno da se politika miješa u sport i u tome je u pravu. Jedino, Jovanović se ovom zgodom nije miješao u sport nego u mogući kriminal, pa makar i nespretno, a suzbijanje kriminala i kriminalnih aktivnosti je, valjda, suvereno pravo svake države.


više vijesti