U ovoj zemlji nešto nije u redu ili s korupcijom ili s građanima. Trećega, sudi li se prema istraživanju Globalni korupcijski barometar kojega je u utorak objavio Transparency International, teško da može biti. Korupcija je posljednjih godina golema tema u hrvatskom društvu. Borba protiv korupcije, popraćena uhićenjima, strategijama i akcijskim planovima, povećanom transparentnošću i uređenijim javnim nabavama, bio nam je jedan od najvećih uvjeta za ulazak u Europsku uniju.

A onda je, niti deset dana otkako smo u Uniji, Transparency International objavio svoje istraživanje provedeno u 107 država na 114.000 ispitanika. Dakle, u državi i društvu koje stanovnici smatraju vrlo korumpiranim samo je njih četiri posto u posljednje dvije godine dalo mito ne bi li dobili neku uslugu. Ako je korupcija sveprisutna, kako to da je tako malo građana bilo prisiljeno podmititi nekog policajca, suca, liječnika, zaposlenika gruntovnice ili nastavnika kako bi ostvarili neki svoj cilj ili ostvarili neko svoje pravo koje imaju i inače, bez da plaćaju mito? 

Stvari s tim istraživanjem postaju još kompliciranije upare li se pojedini podaci, proizašli iz odgovora 1.000 ispitanika u Hrvatskoj. Dakle, u pravosuđu koje je tradicionalno na ljestvicama percepcije korupcije tradicionalno visoko, samo je tri posto ispitanika dalo mito, ali njih 70 posto doživljava to isto pravosuđe kao korumpirani sektor. Ništa bolje nije ni sa zdravstvom, gdje je mito dalo četiri posto, a 61 posto ga doživljava kao korumpirani sektor, a najbizarniji podatak odnosi se na obrazovanje. Nitko u posljednje dvije godine nije dao mito, ali svaki drugi ispitanik uvjeren je da u obrazovanju ima korupcije. 

Kako je to moguće, osim ako s građanima nešto nije u redu, a to je mogućnost koju nikako ne treba isključivati. To da je hrvatsko društvo visokokorumpirano toliko je puta ponovljeno da je potpuno svejedno je li to točno ili nije. Ljudi su naprosto uvjereni da je tako, oni znaju da je tako, bez ozbira na vlastito iskustvo, ali i iskustvo još 999 ispitanika. No, postoji još jedan razlog zbog kojeg ne treba isključiti mogućnost da s građanima, posebno onima koji sudjeluju u društvenim istraživanjima, nije sve u najboljem redu.

Moguće je da su oni u pravu kad navode ove visoke desetke postotaka o percepciji korupcije u pojedinom sektoru, ali naprosto im je, makar i u istraživanju u kojemu su podaci o anketiranom zaštićeni, neugodno priznati da su nekome gurnuli u džep koju stotinu kuna ili eura. Moguće je da se vode time da je korupcija sveprisutna, ali ponašati se u skladu s pravilima korupcije (korumpiraj i budi korumpiran) je društveno neprihvatljivo, pa se to naprosto ne priznaje ni pod kojim uvjetima, pa makar i zajamčene tajnosti.

Naprosto, daje se društveno poželjan odgovor. Valja se prisjetiti socioloških istraživanja iz osamdesetih prema kojima je distanca između različitih jugoslavenskih nacija, posebno Hrvata i Srba, bila iznimno malena. Stanje se, kao što je poznato, dramtično promijenilo već početkom devedesetih godina. 

U svom tom golemom i zasigurno vrijednom istraživanju Transparency Internationala jedna bitna komponenta ipak nedostaje. Ono istražuje uglavnom ono što nazivamo šalterskom korupcijom. Instrumentarij istraživanja ne omogućuje da se istražuje i visoka korupcija na relaciji između pojedinih političara i velikih tvrtki. Da se to i to istraživalo stanje u Hrvatskoj bilo bi bitno poraznije, jer iskustva u farbanju tunela imamo, a čini se da nas ni »Patria« (iz navodno uzorne Finske čije kompanije rado korumpiraju u inozemstvu da bi dobile posao) neće zaobići. U svakom slučaju, nešto je trulo s korupcijom u zemlji Hrvatskoj.