Guranje ustavnih promjena na teren predizborne predsjedničke kampanje, bez obzira na to što jest Josipovićev motiv, prilično je snažan jamac propasti još jedne ustavne inicijative.
Ustav je važan dokument, a važnost Ustava naglašena je i njegovim mjestom u hijerarhiji pravnih normi. Ustav je i politički dokument par excellence i tome svjedočimo u Hrvatskoj u posljednjih godinu i pol. Kada je u prosincu 2011. godine Kukuriku koalicija pobijedila na parlamentarnim izborima i preuzela vlast nije se činilo da će u njenom mandatu Ustav biti važno pitanje. Kukuriku koalicija u svom je Planu 21 Ustav spomenula na jednom mjestu i to u kontekstu tvrdnje da je razina radničkih prava osiguranih ustavom relativno visoka. Nekako je izgledalo da je manje-više sve što se htjelo (i moglo) napraviti i promijeniti učinjeno ustavnim promjenama u lipnju 2010. godine, bez obzira na kvalitetu pojedinih ustavnih rješenja.
U lipnju prošle godine saborski zastupnik iz SDP-a Daniel Mondekar u televizijskoj je emisiji najavio mogućnost ustavnih promjena, odnosno unošenje u Ustav odredbe o nezastarijevanju političkih ubojstava iz komunističkog razdoblja. Svakome je bilo jasno da saborski zastupnik to nije samoinicijativno izgovorio. Dan nakon što je Mondekar izjavio što je izjavio, predsjednik Josipović je, baš na Dan državnosti, podržao tu ustavnu inicijativu, ali ju je i proširio jer »ako se u to ide to mora vrijediti za sva politička ubojstva. Znamo da ih nije bilo samo u komunizmu, bilo ih je i u druga vremena. Osobno nemam ništa protiv«, izjavio je nakon mise za domovinu u Markovoj crkvi, baš na lijepom mjestu za govorenje o Ustavu: nadomak Sabora, nadomak Vlade i ispred Ustavnog suda. Ta se inicijativa zakotrljala, počelo se raditi na opsežnijim ustavnim promjenama. Nije više bilo samo govora o nezastarijevanju političkih ubojstava (iako se to može regulirati i bez promjena), važna tema postao je referendum i o čemu se na njemu ne može odlučivati, u igru je ubačeno i pitanje regija, mjesecima se o tome raspravljalo a na kraju od svega toga nije bilo ništa.
Ovom zgodom nije važno to što Ustav nikako ne treba usvajati na referendumu iz brojnih razloga (uz ostalo na referendumu bi se odlučivalo o dokumentu koji jamči temeljna ljudska prava o kojima se ne bi smjelo odlučivati na referendumu, a o jamcu tih prava bi se odlučivalo upravo na referendumu). Josipovićeva je inicijativa, pri kraju njegova mandata, doživljena kao dio njegove predizborne kampanje. Takvom ju doživljava predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. Da je Josipović ustavne promjene najavio na početku mandata za Karamarka bi to bile dobre namjere, a ustavne promjene na kraju mandata stvaraju percepciju da to radi u svrhu svoje predizborne kampanje. Za sada taj dio predizborne kampanje Josipoviću ide prilično loše.
Kampanja se, valjda, vodi u javnosti, a ne u tajnosti. Članovi predsjednikove ustavne komisije obvezali su se na šutnju o onome što su izradili i predložili, a do javnosti dopire tek poneko idejno, niti jedno konkretizirano i u ustavnu odredbu uobličeno rješenje. Guranje ustavnih promjena na teren predizborne predsjedničke kampanje, bez obzira na to što jest Josipovićev motiv, prilično je snažan jamac propasti još jedne ustavne inicijative. Lako je moguće da se neće raspravljati o tome jesu li predložena rješenja dobra ili ne, može li ih se poboljšati ili ne, nego će se o njima govoriti kao o promičbenoj igrački u predizbornoj kampanji. Ustavna materija ponovno postaje dnevnopolitičko bojište s kojega bi ovom zgodom mogla izostati cijela Kukuriku koalicija. Josipović bi sa svojim ustavnim promjenama mogao biti sam protiv HDZ-a, a HDZ bi zbog predizbornih razloga protiv tih promjena mogao biti čak i ako se s njima sadržajno slaže.
