Prije nepunih godinu dana, u listopadu prošle godine, činilo se da se svijet, barem onaj njegov dio kojega nazivamo međunarodnim odnosima, polako stabilizira. S kakvim-takvim optimizmom moglo se razmišljati o bliskoj budućnosti. U Ženevi su započeli razgovori Grupe 5+1 (stalne članice Vijeća sigurnosti plus Njemačka) i Irana o iranskom nuklearnom programu. Sama činjenica da su ti razgovori započeli bila je jasan znak da će nekakvoga rezultata biti jer niti jedna strana si nije mogla dopustiti propast pregovora. Za zapadne sile to bi bio težak poraz, a nakon tog poraza sljedeći bi njihov korak lako moguće bilo pokretanje (ograničene) vojne intervencije o čemu se u SAD-u naveliko govorilo. Za Iran i tada netom izabranog predsjednika Hasana Rohanija propast pregovora označila bi potpunu propast »ofenzive šarma« koju je poduzimao mjesecima, a izvjesne nove sankcije i moguća vojna intervencija, vjerojatno u obliku zračnih udara, destabilizirali bi netom izabranog umjerenjačkog predsjednika. Ti su pregovori na kraju do nečega, makar i privremenoga doveli, nešto se postiglo i tema koja je itekako opterećivala međunarodne odnose postala je manje opterećujućom. 

  U jesen prošle godine, nakon što se koncem kolovoza činilo da su američki zračni udari po Siriji i uporištima predsjednika Bašara al Asada pitanje trenutka, malo po malo se počeo rješavati problem sirijskog kemijskog oružja, a upotreba tog oružja u predgrađu Damaska, i optužba da je to učinio al Asad, i bila je povod za ozbiljno razmišljanje o zračnim udarima. Sirija je odlučila predati svo svoje kemijsko oružje što je u međuvremenu uvelike učinjeno. 

  Točnosti radi, ozbiljne pukotine su se itekako nazirale i to posebno u odnosima Sjedinjenih Američkim Država i Rusije, ali te pukotine su jedva spomena vrijedne u odnosu na današnje kratere. Američki predsjednik Barack Obama otkazao je sastanak s Putinom u Moskvi uoči sastanka G20 u Sankt Petersburgu zato što je Rusija dala azil Edwardu Snowdenu. Na sastanku G20, prije točno godinu dana Obama je bio vidno hladan i distanciran prema Putinu, pazio je gdje sjedi, a razlog više nije bio Snowden nego rusko protivljenje američkoj namjeri da bombardira al Asadove položaje. 

  U proteklih godinu dana svijet kao da je prošao kroz veliko urušavanje. U Libiji traje građanski rat kojega mediji, pored svih ostalih problema, jedva da i primjećuju. Rat u Gazi između Izraela i Hamasa koji je potrajao 50 dana uzbunio je i uzbudio svijet, ali je tretiran kao još jedan sukob u nizu sukoba između i inače sukobljenih strana. Građanski rat u Siriji i dalje traje, ali Bašar al Asad više nije tako crn kao što je bio prije godinu dana jer se je shvatilo da je, uz ostale, protiv njega i organizacija koja se na koncu nazvala Islamska država i koja je proglasila kalifat u dijelovima Sirije i Iraka. Pojava Islamske države i njena munjevita ofenziva u lipnju, pa kolovozu ove godine u Iraku natjerala je Obamu da SAD ponovo izravno vojno angžira u državi iz koje se povukao vjerujući da je ostavljen čvrst i stabilan režim, k tome još i navodno demokratski. Islamska država doživljena je kao civilizacijska prijetnja koja potiho ujedinjenjuje ono što je do jučer bilo nezamislivo: SAD i NATO s Iranom i Sirijom. Povlačenje iz Afganistana i tamošnje nefunkcioniranje onoga što se obično naziva »mladom demokracijom« trebali su biti glavna tema sastanka na vrhu NATO-a u Walesu, ali poodavno je postalo jasno da to neće biti tako. Osim Islamske države tome se ispriječila i ukrajinska kriza u kojoj ni zapadne sile (SAD, EU i NATO) ni Rusija nemaju čiste ruke, pa posljedično čiste ruke ne mogu imati ni Ukrajinci. Ta je kriza srozala odnose zapadnih zemalja i Rusije na najnižu granicu otkako ne postoji Sovjetski Savez. Stanje je toliko loše da njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier javno govori o tome da treba spriječiti stvaranje nove »željezne zavjese«. Prije godinu dana odnosi Rusije i Ukrajine, vrha jedne i druge države, bili su više nego prijateljski. Danas su takvi da predsjednik ukrajinske vlade Arsenij Jacenjuk najavljuje izgradnju zida duž ukrajinsko-ruske granice, iako nije jasno ni kako će ga izgraditi, ni kojim novcem, a posebno nije jasno zašto misli da bi nekakav zid zaustavio Putinovu Rusiju. Svemu tome treba pridodati al-Kaidu koja se opravdano može osjećati zanemarenom nakon pojave Islamske države. Da to ne bi bilo tako objavila je da osnovala ogranak u Indiji koju, kako je najavila, namjerava podjarmiti. U svemu tome Kina se drži distancirano, ali njeni stavovi jasno idu na ruku Rusiji (što je samo još jedna potvrda toga da Rusija nije ni u kakvoj međunarodnoj izolaciji o kojoj se govori u zapadnim medijima koji misle da sve što je »međunarodno« stane na tu jednu stranu svijeta). 

 Mnogo toga promijenilo se u samo godinu dana i to nas ponovno poučava kako je predviđanje kompleksnih političkih događaja i procesa u međunarodnim odnosima gotovo nemoguć posao. Uostalom, vratimo se samo stotinu godina unazad. Na današnji dan, 6. rujna 1913. godine, završeno je iskapanje Panamskog kanala. Godinu dana kasnije, 6. travnja 1914. godine, vodila se jedna od odlučnih bitaka Prvog svjetskog rata, ona na Marni.