Lijepo li je ovih dana, štogod o tome mislio međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač, Balkanac biti. Balkan je, istina ne baš brzo, u posljednjih 140 godina čudesno napredovao u očima njemačkih kancelara i kancelarki i njegov je dugotrajni konjukturni ciklus očito vrlo povoljan.

Prije nego što se posvetimo njemačkim kancelarima, valja nam se prisjetiti njemačkog geografa koji je mnogo toga skrivio na Balkanu, a svakako je odgovoran za to što ga se danas naziva Balkanom. Johann August Zeune, profesor geografije, 1808. godine objavio je knjigu “Gea” i u njoj je pogrešno odredio, u zemljopisnom smislu, Balkanski poluotok. Osim toga, on je taj prostor nazvao Balkanski poluotok jer kad su druga dva poluotoka na europskom jugu nazvana po planinskim lancima – Pirinejima i Apeninima, onda je red da tako bude nazvan i onaj najistočniji, mislio je Zeune prije nešto više od 200 godina.

Loše zemljopisno određenje vremenom je punjeno geopolitičkim, kulturnim, civilizacijskim, mentalitetnim sadržajem, a u tu je vreću punu različitog sadržaja gotovo svatko trpao ono što mu je bilo drago. Trpati se moglo gotovo sve što se htjelo jer, za razliku od Pirinejskoj i Apeninskog, Balkanski poluotok jedva da ima zajednički zemljopisni nazivnik, a zajednički jezični, kulturni i povijesni nazivnik jedva da je i moguće tražiti.

U nedostatku boljeg zajedničkog nazivnika Balkan je postao sinonim za političku nestabilnost (po čemu se ne razlikuje bitno od drugih dijelova Europe, svakako ne sebi susjednog Apeninskog poluotoka), prijetvornost (po čemu doista nije jedinstven), zavađenost ljudi i naroda koji na poluotoku žive (što se odlično moglo naučiti od stanovnika srednje i zapadne Europe), a na koncu i po teritorijalnoj rascjepkanosti na brojne države (što je, pak, karakteristika cijele Europe). Koliko su ti sinonimi bili utemeljeni u realnosti naprosto nikada nije bilo važno, jer riječ je o dojmovima, a za dojmove nikada nije važno imaju li uporište u činjenicama.

Vrijeme je da se vratimo na njemačke kancelare kako bismo objasnili zašto je Balkancima proteklih dana moglo biti lijepo, a ako ništa drugo mogli su barem malo povećati svoju svijet o vlastitoj važnosti. Prije 140 godina njemački kancelar Otto von Bismarck, u vrijeme istočne krize i rata koji se u Bosni i Hercegovini vodio protiv turske vlasti izjavio je da Balkan ne vrijedi kostiju ni jednog pomeranskog mušketira. Desetak godina kasnije, vjerojatno 1888. godine, ti su pomeranski mušketiri vojno modernizirani i postali su pomeranski grenadiri i od tada ta Bismarckova izreka postoji i opstoji u tom obliku.

Dakle, Balkan je za Bismarcka bio nešto jedva izrecivo nevažno. Istina, godine 1878. cijela mu je ta istočna kriza odgovarala, toliko da je sazvao Berlinski kongres na kojem se uvelike raspravljalo ne toliko o Balkanu, koliko o odnosima moći sila (tadašnjim rječnikom kazano velevlasti) i na Balkanu. U veljači 1878. održao je glasoviti govor u Reichstagu i poručio da je on u istočnom pitanju “pošteni posrednik”, odnosno da ni on, a ni nekoliko godina prije toga ujedinjena Njemačka, nemaju nikakvih interesa na Balkanu, pa što će onda drugo raditi nego posredovati među velikim silama. Kongres je sazvan i održan u ljeto 1878. godine, a “pošteni posrednik” postao je veliki pobjednik kongresa na kojem se raspravljalo o nečemu što ne vrijedi kostiju jedne naoružane njemačke osobe. Njemačka nije dobila ništa, a zapravo je dobila sve – potvrdu golemog političkog utjecaja, tolikog da može suzbijati širenje sfera utejcaja velikih europskih sila, posebno Rusije.

Vremena su se mijenjala i nekoliko ratova kasnije, u kojima su naoružane njemačke osobe na veliko ostavljale svoje kosti na Balkanu, Balkan je postao toliko važan da je kancelarka Angela Merkel kazala da Njemačka mora i dalje primati izbjeglice iz Sirije, Iraka, Afganistana, jer zatvori li Njemačka granicu na Balkanu bi se mogao dogoditi novi oružani sukob. Eto, dakle, od prostora koji je toliko bezvrijedan da na njega ne treba slati niti jednog pomeranskog mušketira da na njemu ostavi svoje kosti, Balkan je postao prostor toliko vrijedan da je Njemačka spremna primitii stotine tisuća ljudi koji se gibaju tim prostorom samo da ne bi bilo novog rata.

Balkanci su u njemačkim očima stvarno napravili, riječima Mao Zedonga kazano, velik skok naprijed u tih 140 godina: od prostora zbog kojega njemačkim kancelarima nije ni na kraj pameti žrtvovati išta njemačko do prostora zbog kojeg se Njemačka altruistički žrtvuje. Kako bi ponegdje na Balkanu rekli – mašala.