Tjedan za nama obilježila je Grčka. Predsjednik njene vlade Aleksis Cipras naprasno je prekinuo pregovore o načinu rješavanja grčkog duga, zakazao referendum u rekordno kratkom roku (za što ga je s pravom prozvalo Vijeće Europe zapravo  upozorivši da Grčka osim golemog financijskog ima i izvjestan demokratski deficit), pokušao obnoviti pregovore. Posljedica toga je novčani sustav na rubu živčanog sloma u Grčkoj. Svi koji mogu povlače novac iz banaka, isplate na bankomatima limitirane su na 60 eura, reklo bi se da u Grčkoj uživo možemo gledati kako izgleda kada propada kapitalizam, pod palicom prokomunističkog premijera.

Nadati nam se je da ćemo jednog dana detaljno čitati o svemu što se posljednjih mjeseci događalo na pregovorima, što je tko kome govorio i kada, tko je što predlagao, a tko i kako odbijao. Gledano izvana sve to malo podsjeća na ocjenu britanskog povjesničara A. J. P. Taylora o Versailleskoj mirovnoj konferenciji. Napisao je, otprilike, da su zemlje Antante, posebno Francuska, prijetile Njemačkoj da će ju na smrt zadaviti na što im je Njemačka odgovarala još strašnijom prijetnjom i poručila da bi mogla doista umrijeti. Valja imati na umu da je ipak riječ o malom podsjećanju jer teško je uspoređivati važnost Grčke i Njemačke, makar bila riječ o poraženoj Njemačkoj 1919. godine.

A onda je Cipras odlučio raspisivanjem referenduma zaigrati ruski rulet pri čemu je malo promijenio pravila igre i čini se da je u revolverski bubanj stavio pet umjesto jednog metka. Posljednjih se dana ponavljaju podatci o neodgovornim Grcima – slabo naplaćuju poreze, imaju čudne propise pa tako neudane kćeri pokojnih državnih činovnika imaju pravo na mirovinu od 800 eura, desetljećima žive iznad svojih mogućnosti. U svoj toj priči o Grčkoj nema nedužnih – živjeli su iznad svojih mogućnosti, dugo i uspješno, netko je to financirao (i nije baš da nije zaradio na tome), grčka dužnička kriza prije nekoliko je godina rješavana tako da je Grčka postala još zaduženijom zemljom, pa će još biti da je narkoman liječen davanjem još većih doza heroina.

No, posljednjih dana javnost, ne samo u Hrvatskoj, sladostrasno uživa u onome što se nazire, a to je politička propast Aleksisa Ciprasa. On je taj demon koji je sve upropastio. Nenad Bakić na svom blogu eclectica.hr o Ciprasu piše kao o klaunu i balkanskom muljatoru, što nije nužno netočno, ali uvelike zanemaruje povijest bolesti. Kad smo već kod povijesti bolesti mnogo dalje je otišao Željko Kardum, nekadašnji glasnogovornik Zagrebačke burze, sada novinar HTV-a koji, tko zna zbog čega, izvještava iz Atene. Ustvrdio je još prošloga tjedna da su u Grčkoj »tradicionalno prevladavali na vlasti, dugo vremena, ljevičari, komunisti, reformirani, nereformirani, ono što je daleko od socijaldemokrata u Europskoj uniji«. U Grčkoj otkako je obnovljena demokracija 1974. godine komunisti nisu bili na vlasti, osim u posljednjih pet mjeseci, ako netko smatra sadašnju Ciprasovu vlast komunističkom. Četiri desetljeća na vlasti su se izmijenjivali socijaldemokratski PASOK, čiji predstavnici u Europskom parlamentu su sastavni dio upravo socijaldemokratskog kluba i Nove demokracije, konzervativno-liberalne stranke.

Pojednostavljeno rečeno Grčkom su četiri desetljeća vladale dvije političke obiteljske dinastije – PASOK-om Papandreui, Novom demokracijom Karamanlisi. Klasične stranke liberalne demokracije su te koje su dovele Grčku u sadašnje stanje, nikakvi komunisti. To su naprosto činjenice. Naravno, nezgodno je prstom upirati u njih jer oni su ipak koliko-toliko »naši«, a zgodnije je i jednostavnije sladiti se Ciprasom, njegovim nevoljama koje on nije prouzročio i nespretnostima i neodgovornošću koju jest. Cipras ipak nije »naš« i već ako takvom mu nema mjesta među »nama«. Svi ti koji se silno vesele propasti Ciprasa (hoće li biti pukovnik ili pokojnik vjerojatno ćemo znati u ponedjeljak) vesele se zato što propada nešto lijevo što im nikako ne odgovara. To lijevo može biti, kako pokazuje Cipras i neodgovorno i nespretno i nerazumno tvrdoglavo, ali glavni razlog za prezir je to što je on naprosto za dominantni ekonomsko liberalni diskurs neprihvatljiv tip ljevičara. A da su samo malo bolje slušali što Cipras govori čuli bi da on ne samo da nije ekstremni ljevičar (to što ga se povremeno svrstava u tu ladicu samo pokazuje golemo neznanje, jer ako je on ekstreman što su bili Staljin ili Pol Pot?) nego je njegova dominantna argumentacija – nacionalistička.

Zaključno, kada se već posljednjih dana govori o solidarnosti u raznim europskim kontekstima od Grčke do imigranata, svima koji se zalažu za solidarnost s Grcima valja postaviti i protupitanje – bi li Grci, čija vlast po svemu sudeći nema namjeru plaćati dugove, trebali biti solidarni sa Slovencima ili Slovacima koji su ih ne tako davno spašavali svojim milijardama eura?