Vlada je raspravu o ulozi Hrvatske vojske u izbjegličkoj krizi i zaštite granice iskoristila za udar po demokraciji i proceduri. I ne može se reći da u tome nisu brzi – trebalo im je točno šest tjedana
U tjednu za nama vojska je bila jedna od omiljenih tema političara. Vremenom su se iskristalizirala dva pitanja: kakva nam vojska treba i kakva treba biti uloga vojske. Prvo pitanje pokrenuo je Pero Ćorić, saborski zastupnik i glavni tajnik HSP AS-a. U ponedjeljak je u HTV-ovoj emisiji »Otvoreno« revitalizirao ideju predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović o obveznom vojnom roku. Zaključio je da će se obveznim vojnim rokom »maknuti nezaposleni s ulice, maknut ćemo ih od droge, alkohola i kocke, kladionica i poslije šest mjeseci vojnog roka dobit ćete čvrste, stabilne muškarce koji će biti spremni preuzeti odgovornost za stvaranje obitelji«.
Dakle, nezaposlene bi trebalo poslati na odsluženje vojnog roka, a što s onima koji imaju pedesetak godina i nezaposleni su, i odslužili su vojni rok, Ćorić nije elaborirao. Nadalje, iz njegove se formulacije može zaključiti da se nezaposleni drogiraju, opijaju i kockaju, pa bi bilo pošteno da nam Ćorić objasni na temelju čega on tako prosuđuje ćudoredno ponašanje nezaposlenih. Interesantan je i njegov stav o vojsci kao kovačnici muškosti koji nije ništa drugo nego iz Jugoslavije naslijeđeni maskulinistički stav prema kojem onaj koji nije za pušku nije ni za ženu. Nadalje, nejasno je zašto Ćorić misli, a to iz onoga što je izrekao slijedi, da je predsjednik njegove stranke Ivan Tepeš nečvrst i nestabilan muškarac. Tepeš, naime, vojni rok nije služio u vojsci nego kao civilni ročnik, odnosno prigovarač savjesti. Sve to Ćorić predlaže u vrijeme kada se proračun Ministarstva obrane dodatno namjerava smanjiti, u vrijeme kada će taj proračun biti opterećen novim vojnim nabavkama kako bi se modernizirala profesionalna vojska i u vrijeme kada ne postoje uvjeti za obnovu ročne vojske. Naprosto, nema više dovoljno centara za obuku tolikog broja vojnika, a upitno je ima li i dovoljno dočasnika i časnika koji bi tu obuku provodili. Mnogo ozbiljnija je rasprava koja se vodi o tome treba li Hrvatsku vojsku poslati na granicu i treba li ona pomagati policiji u nadzoru granice. Povod za slanje vojske na granicu je izbjeglička kriza. Predsjednica Republike to zagovara praktično otkako je ta kriza doprla i do nas u rujnu prošle godine, HDZ-u ta ideja od početka nije mrska, a sada je u poziciji da ju može ostvariti. Mnogo smo toga čuli u ovome tjednu o toj mogućoj novoj (zapravo bi se radilo o obnovljenoj) ulozi Hrvatske vojske.
Tomislav Karamarko je veliki zagovornik nove uloge. Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, koji je ovoga tjedna imao ne naročito ugodnih okapanja s Karamarkom o tome koga i kada treba smijeniti u policiji i PNUSKOK-u, kao i okapanja tko je nadležan za MUP, a tko nije, baš i nije siguran treba li vojsci obnoviti ovlasti ili policija može samostalno kontrolirati granicu. Jednoga dana kaže da će se mijenjati Zakon o nadzoru državne granice i Zakon o obrani kako bi se vojsci omogućilo da pomogne policiji. Sljedećega dana isti ministar kaže da policija može sve samostalno odraditi iz čega se, pak, zaključuje da nema potrebe da se bilo što mijenja u statusu vojske. U međuvremenu se raspravlja o tome treba li uopće mijenjati spomenute zakone ili postoji ustavno uporište za slanje vojske na granicu. U takvoj raspravi i u raspravi o toj temi na koncu strada demokratska procedura. U petak su dnevnom redu sjednice Vlade osvanule dopune Zakona o nadzoru državne granice i Zakona o obrani čime je Hrvatska vojska, ni kriva ni dužna, iskorištena za jedan možda mali, ali svakako znakoviti udar vlasti po demokraciji. Uobičajilo se posljednjih godina o promjenama zakona, posebno kada je riječ o tako važnim promjenama tako važnih zakona, otvarati javne rasprave, ostavljati ljudima 15, pa i 30 dana da iskažu svoj stav o predloženim promjenama, da taj prijedlog svojim prijedlozima poboljšaju, dorade.
Taj postupak, dosadnim birokratskim rječnikom nazvan »savjetovanje sa zainteresiranom javnošću«, postao je toliko važan i razgranat da je Milanovićeva Vlada otvorila poseban portal za savjetovanja, a Kodeks savjetovanja usvojen u vrijeme kada je Vladom predsjedavala Jadranka Kosor toliko važan da je njegovo nepoštivanje Ustavnom sudu bio dovoljan razlog da izvan snage stavlja nastavne planove i programe i pravilnike o čemu bi nekadašnji ministar Željko Jovanović mogao mnogo toga kazati. Vlada je raspravu o ulozi Hrvatske vojske u izbjegličkoj krizi i zaštite granice iskoristila za udar po demokraciji i proceduri. I ne može se reći da u tome nisu brzi – trebalo im je točno šest tjedana.
