Povijest Hrvata od konca 18. do konca 20. stoljeća sasvim se solidno može interpretirati i kroz povijest hrvatskog jezika. Bilo je tu svega: od ranih pokušaja mađarizacije,  borbe za stvaranje književnog standarda u doba Ilirskog pokreta, ukidanja latinskog kao službenog jezika, pokušaja germanizacije, talijanizacije, ponovo mađarizacije, raznoraznih hrvatsko-srpskih i srpsko-hrvatskih dogovora i zajedničkih standarda (a, evo baš je ovih dana prosinca godišnjica Novosadskog dogovora), pa sve do nasilne kroatizacije s elementima groteske hrvatskoga jezika devedesetih godina prošloga stoljeća.

Kako je minula hrvatska povijest koja se može tako interpretirati, započele je hrvatska povijest koja se može interpretirati kroz pjesme Gorana Bareta.

Ima tome 12 godina, Hrvatska je bila čemerna zemlja autoritarne vladavine, nadu su pružali izbori zakazani za 3. siječnja 2000. godine. Tadašnja pobjednička koalicija za svoju je pjesmu, takorekuć himnu kampanje, izabrala Gorana Bareta i njegove “Majke” i pjesmu ”Vrijeme je da se krene”.

Ostavimo po strani kako je ta pjesma nastala, ostavimo po strani to što izvorno ta pjesma nije trebala imati društvenih i političkih konotacija, jer bila je to u jesen 1999. godine pjesma koja je ne samo trebala pokrenuti ljude, nego i pjesma upozorenja. Naprosto, ako se ne krene, ode nam vrijeme, a s njim bismo mogli otići, eto, i mi.

Onda se 3. siječnja dogodilo što se dogodilo, HDZ je izgubio izbore, nacija je dožvijela olakšanje (zanimljivo: nacija uvijek doživljava olakšanje kad HDZ izgubi izbore). 

 P(r)obuđena nada se utjelovila u izbornoj pobjedi koalicije SDP-HSLS i koalicije “četvorke”. Ta je pjesma iskorištena i kao poziv na buđenje. Baretovo “Vrijeme je da se krene” i cijela tadašnja vladajuća koalicija ipak su bili ponešto preambiciozno shvaćeni.

 Očekivanja od vlade Ivice Račana bila su nerealno visoka, a nije da i ta vlada ta nerealna očekivanja nije nerealno podgrijavala. Ponešto se (po)krenulo, ponešto se napravilo, a na kraju je u ustima ipak ostao trpak okus razočaranja. Ako ništa drugo, ljudi su se naučili biti oprezni i ne gajiti prevelike nade.

Baretove pjesme mirovale su gotovo cijelo desetljeće, barem kada je riječ o interpretaciji društvenog i političkog stanja u Hrvatskoj.

U jesen 2009. godine hrvatski su građani znali da moraju potražiti trećega predsjednika. Pjesma zaštitnica kampanje Ive Josipovića postala je pjesma Gorana Bareta “Put ka sreći/Gdje je nestao čovjek”. Ta je pjesma personificirala Josipovićev program nove pravednosti i njegov slogan “PravDA za Hrvatsku”.

 Okupljen je prvoligaški band aid hrvatskih glazbenika koji su Josipovićevoj kandidaturi u čast ispjevali Baretovu pjesmu (pri čemu su oni jako dobro znali na čemu sve Josipoviću kao pravniku trebaju biti zahvalni). Ponovo je Baretova pjesma označila i političku prekretnicu, novi početak, novo buđenje.

A onda je ove nedjelje pobijedila Kukuriku koalicija. Već sam “kukuriku” asocira na ranojutarnje buđenje pri čemu valja imati na umu da taj pijetao u zoru može upozoravati čovjeka da treba ustati, jer vrijeme mu je da krene, ali može biti i histerično iritantan pijetao koji poštenom svijetu ne bi dao da se naspava, pa da se odmoren pokrene.

 No, nije ovo priča o Kukuriku koaliciji. Ovo je priča o Goranu Baretu i njegovoj trećoj pjesmi “Teške boje”.

Tu pjesmu nitko u kampanji nije uzeo za svoju pjesmu zaštitnicu. No, naslov te pjesme i njena popularnost odlično pogađaju našu sadašnjost. Boje su doista teške.

Zapravo,  toliko je teško i sumorno, da boje jedva da se i naziru. Utoliko je Kukuriku koaliciji i lakše i teže nego što je bilo Račanovoj vladi i koaliciji.

Situacija je čak i teža nego što je tada bila, ali očekivanja gotovo da i nema. Tek se očekuje da će buduća vlast, ako ništa drugo, manje krasti od aktualno-odlazeće.