Došlo neko takvo vrijeme (kako bi kazao Igor Mandić) da čovjeku dođe da pusti suzu za HDZ. Zvuči čudno, ali čovjeku doista dođe da se sažali nad tom strankom. Da je kojim čudom zloban, što srećom, valjda, ipak nije, još bi kazao da je HDZ žaljenja vrijedna stranka. Veliki, moćni HDZ, za koji njeni čelnici vole govoriti da je najveća stranka u povijesti Hrvatske i, ipak nešto dužem, historijatu Hrvata, ide okolo-naokolo, od institucije do ustanove, kupuje biljega, šalje preporučene pošiljke s povratnicom, njeni članovi mora da stoje u redu na pošti ne bi li pravodobno poslali žalbu, i žali li se, žali. Opasnost izvire odasvud, a nema boljega lijeka nego na opasnost reagirati žalbom, pa onda, ne riješi li se žalba na željeni način, još malo zakukat pred mikrofonima i fotoaparatima. Pokazuje taj žalbeni niz HDZ koliko je ta stranka oslabila, ali ono što budi optimizam u ovom slučaju je moguća naznaka (vrijeme će pokazati ima li ona utemeljenje u realnosti) da su institucije države osnažile. 

HDZ, što nikako nije nezanimljivo, kuka i žali se zbog, ako ćemo pravo marginalaca po pitanju moći, na koje se prije ne bi ni osvrtao. Eventualno bi ih naprosto svojom moći pregazio. Prošloga vikenda HDZ se uzjogunio zbog izvještaja dvije udruge – GONG-a i Transparency Internationala – o vrijednosti zakupljenog reklamnog prostora u prvome danu kampanje. Činjenica jest da su te dvije udruge ponešto i promašile u svojoj procjeni. Činjenica jest i da su na konferenciji za novinare predstavnici tih udruga kazali da je riječ o vrijednosti u koju nisu uračunati mogući popusti o kojima te dvije udruge nemaju obavijesti. Činjenica jest i da se to nije dovoljno čulo. Sve to ukazuje na rizik tih udruga, na mogućnost da one i znatno promaše u cifri, a jedino oružje koje udruge imaju u očima javnosti je njihova vjerodostojnost i točnost onoga što objavljuju. Objavljeno je, dakle, da je HDZ samo prvoga dana kampanje potrošio više od 1,5 milijun kuna, bez PDV-a, dočim je HDZ, prema vlastitu izračunu i priznanju tog istog dana u reklamu utrošio nešto više od milijun kuna s PDV-om. Ako ćemo pravo, i ta brojka je potencijalno sumnjiva. Ta bi brojka značila da bi samo na oglašavanje HDZ u 16 dana kampanje, pridržavajući se tempa prvoga dana, potrošio  točno 16.247.963,4 kune na oglašavanje, a ukupni troškovi izborne promidžbe u slučaju HDZ-a smiju, prema zakonu, iznositi najviše 16,5 milijuna kuna. Dakle, za benzin, cestarine, najam razglasa, cestarine, vodu sa ili bez okusa, izbornu bižuteriju i sve druge troškove ostalo bi im tek nešto više od 250.000 kuna. 

HDZ je nakon objave GONG-a i TIH-a odmah otrčao i požalio se Državnom izbornom povjerenstvu tvrdeći da se objavom takvih podataka narušava ravnopravnost izborne utrke. Kod Hrvatina su naletjeli na odbijenicu, glavni tajnik HDZ-a Branko Bačić kojem  je u kampanji glavni posao očito pisanje žalbi, požalio se na dopis DIP-a Ustavnom sudu, a kad, gle čuda, ni tamo se vrata nisu otvorila. Priču o novcima u kampanji, tako prirođenoj HDZ-u, ta je stranka nastavila u srijedu prijavivši urednika Dnevnika HTV-a Zorana Šprajca Etičkom povjerenstvu, Agenciji za elektroničke medije i Programskom vijeću HRT-a. Šprajcu se zamjera što je kazao da HDZ i kad mu je najteže troši najviše. I ne samo to. Tu je rečenicu Šprajc navodno skovao zajedno s neimenovanih akterom iz SDP-a jer je takav akter iz takve stanke gotovo istu izjavu dao za dnevne novine. 

HDZ je danas, dakle, toliko nemoćan da mu nema druge nego pisati žalbe institucijama pravne države i ufati se da će ih one riješiti onako kako oni žele. Prilično porazno za stranku koja nije navikla na takav način rješavati svoje probleme, moguće pobjedonosno za državu i društvo. Neki prethodnici za stranačkom položaju Jadranke Kosor mora da bi rekli: jesmo li se za to borili!