Četvrtak 9. studenoga 1989. godine bio je povijesni dan, preciznije večer, a kao i svi povijesni dani postao je to datum koji će se pamtiti u budućnosti. Toga je dana, 28 godina, dva mjeseca i 27 dana nakon što je počela njegova izgradnja, pao zid u Berlinu. Kao i mnogo toga drugoga u povijesti i taj je datum u budućnosti završio slučajno. Kriza u Istočnoj Njemačkoj trajala je tjednima, mnogi su državljani DDR-a dali petama vjetra i bježali iz obećanog socijalističkog raja u kapitalistički pakao Zapadne Njemačke, ali ne izravno, jer tako nisu mogli, nego ponajčešće preko Čehoslovačke gdje su se “predavali” u zapadnonjemačkom veleposlanstvu u Pragu i tamo tražili dokumente koji bi im omogućili put na Zapad. 

Tog povijesnog četvrtka 9. studenoga 1989. godine Politbiro istočnonjemačke komunističke partije održao je sjednicu i odlučio da će svima koji žele izbjeći otvoriti granice i omogućiti izravan put na Zapad. To je značilo otvaranje granice između dvije Njemačke, ali to je značilo i otvaranje granice između dva Berlina, raspolućena zidom. Istoga je dana istočnonjemačka vlada tu odluku malo modificirala i odlučila da takav, slobodan režim prelaska granice stupa na snagu sljedećega dana, 10. studenoga kako bi se ostavilo dovoljno vremena da se o svemu obavijeste graničari. Nitko o tome nije obavijestio glasnogovornika komunističke partije Günthera Schabowskog i on je na konferenciji za novinare, a stanje je u DDR-u bilo takvo da su na njegovim konferencijama bili novinari iz cijeloga svijeta, objavio u taj četvrtak 9. studenoga 1989. godine da ta odluka stupa na snagu. Kada ga je Tom Brokaw, novinar američkog CBS-a pitao znači li to da ta odluka stupa na snagu odmah, neobaviješteni glasnogovornik odgovorio je potvrdno. Ostalo je povijest: mase ljudi u Berlinu, s obje stane zida, pohrlile su prema temeljnoj simboličkog građevini Hladnoga rata u Europi. Bio je to simbolički vrhunac godine koju je Adam Michnik nazvao “annus mirabilis”. 

Bila je to godina rušenja, a u rušenju se krila nada. Socijalistički režimi rušili su se jedan za drugim, na kraju neočekivano lako, ljudi su se tome masovno veselili. Imenica godine bila je sloboda, a očekivanja su bila, kako se uskoro pokazalo nerealno velika. Da bi se približilo Zapadu i njegovim standardima slobode i blagostanja trebalo je proći, ili se nju još prolazi,  tranziciju. Kakva-takva uspješnost tranzicije verificirana je i primanjem nekadašnjim socijalističkih zemalja u Europsku uniju. 

Dvadesetdvije godine kasnije ništa se ne ruši, ali se štošta urušava. Urušava se upravo ono željeno društvo blagostanja. Prije 22 godine sve se radilo i rušilo u ime slobode pojedinca, danas su taj pojedinac i njegova sloboda uvelike iščezli. Tada su se ljudi masovno radovali rušenju, danas svi strepe zbog urušavanja. Nema rasprave o slobodi, nema rasprave o pojedincu, čovjek bi se još zapitao “gdje je nestao čovjek”. Nekadašnji se svijet, barem dio europskog dijela svijeta,  srušio zbog neslobode i želje za slobodom, isti se dio svijeta danas urušava zbog razine duga država, porasta kamatnih stopa, neodgovorne fiskalne politike, povećanja spreadova, prinosa po obveznicama, kršenja maastrichtskih kriterija, socijalno populističkih vlada. Golema je to razlika. Nekada je način života i uređenje društva mogao srušiti čovjek, danas ga ugrožava kamatna stopa. Umjesto nekadašnjeg optimizma rušenja, jer se znalo što nakon toga slijedi (dobro, ne baš u svakom detalju),  danas caruje tjeskoba urušavanja. Ne nazire se što slijedi nakon što urušavanje konačno završi. Povijest uči da nema povratka na staro,  a nakon urušavanja moglo bi biti još gore nego za vrijeme urušavanja. Te kamatne stope i spreadovi vjerojatno će se stabilizirati, ali onda bi na dnevni red moglo doći pitanje slobode i to u obrnutom smjeru od onoga koji je bio zacrtan 9. studenoga 1989. godine.