Vlada Republike Hrvatske kojom predsjedava Tihomir Orešković ustašovanju ne bi pakovala. Na žalost, samo se to može zaključiti iz reakcije, priopćenja, kratkog pokušaja esejističko-moralnog uratka, čega li već, objavljenog nakon utakmice nogometnih reprezentacija Hrvatske i Izraela u Osijeku.

Dakle, stadionom Gradski vrt gromoglasno se orilo »za dom spremni«, nogometaše se bordilo usklikom »ajmo, ajmo ustaše« iz čega logički slijedi da oni koji su to izvikivali misle (dapače, znaju) da su hrvatski nogometni reprezentativci ustaše. Sve se to zbivalo pred očima i ušima premijera Tihomira Oreškovića. Što se očiju tiče, vidio je, valjda, sve što se zbivalo na terenu i tribinama. Što se ušiju tiče, bit će da je čuo, ali nije znano je li razumio.

Ako je razumio, a iz priopćenja ili čega li već Vlade to se ne može zaključiti, možda mu je jasnije zašto se na dan kada je prestao biti mandatar i postao predsjednik Vlade u Hrvatskom saboru toliko raspravljalo o ustašama, a tu je raspravu on civilizacijski promašeno ocijenio ekonomski neefikasnom.

Zaključio je tada Orešković da bi njegova firma propala da se u njoj radilo onako kako se toga dana radilo u Saboru, dakle raspravljalo o tako neplodonosnim temama kao što su ustaše, antifašizam i slično.

»U suvremenom svijetu kada pojedinci koriste različitosti za novu platformu razdora koja svoj vrhunac doseže u posljednjim tragičnim događajima u Bruxellesu, tolerancija i zajedništvo snažnije nego ikad dobivaju svoj puni smisao.

U tom kontekstu osuđujemo svaki pokušaj degradacije dosegnutih demokratskih vrijednosti, govor mržnje i vrijeđanje. Vlada Republike Hrvatske osuđuje isticanje simbola i slogana totalitarističkih režima na sportskim borilištima kao neprihvatljivu i nepoželjnu pojavu.

U fragmentiranoj slici današnjice pozivamo na sve civilizacijske vrijednosti i standarde i osuđujemo svaki čin i sve oblike izražavanja koji promiču ili potiču govor mržnje i nesnošljivost.

Stoga još jednom pozivamo sve građane da poštuju dosegnute demokratske vrijednosti i da svojim primjerom ne narušavaju ugled nas samih i naše domovine.«

To što li već je toliko je nemušto napisano da je čovjeku zapravo potpuno nejasno zašto je uopće napisano. Nema spomena nogometne utakmice, a nema spomena ni onoga što se događalo na tribinama. Nema spomena ni toga čiji su bili ti uzvici, tko se njima povijesno kitio, nema spomena toga da publika zaziva ustaše da nadiru (igrom slučaja ili ne, prema Židovima).

Ah, da! Nakon kraćeg razmišljanja čovjek se može dosjetiti zašto je to napisano: netko je Oreškoviću, Karamarku, Petrovu i ostalima rekao da moraju biti pristojni, a ono što se čulo na stadionu nije bilo pristojno, pa su oni odlučili pristojno reagirati.

Najšarmantniji je dio priopćenja koji spominje fragmentiranu sliku današnjice. Eto, netko u Vladi poduhvatio se u kratkom priopćenju i socioloških analiza. Najgore što se dogodilo za Vladu jest narušavanje ugleda »nas samih i naše domovine«. To je, dakle, problem: drugima nećemo biti mili i simpatični, drugi će nas poprijeko gledati, a kao u svakoj lošoj kompaniji bitan je imidž, a ne sadržaj.

Navodno osuđujući sve, a ne osudivši ništa (čime je zapravo dana podrška daljnjem ustašovanju, može na stadionima, može i drugdje) vlada je zauzela potpuno jasnu poziciju koju je Hannah Arendt nazvala, u nešto drugačijem kontekstu, moralnoidiotskom. Vlada je u ovom slučaju djelovala (priopćenjem) zato što je morala, a o posljedicama svog djelovanja uopće nije razmišljala niti se time opterećuje.