Kako aktualni predsjednik iskoči iz busije i po svom dobrom, starom običaju otvori mali milijun tema pokazujući pri tom koliko mu je žic blizu guzice, tako uspomena na njegovu prethodnicu biva veselija, ružičastija i taman takva da izazove blagi smiješak na licu. Oćeš nećeš moraš se zapitati kakvim bi se samo tonom i gestom Kolinda Grabar-Kitarović obratila recimo tom Orbanu pretendentu na sve hrvatsko, ili kako bi komentirala društvo što se sjatilo oko Škore, a jamačno bi bilo zgodno i čuti bi li i ona tjerala zastupnike da preko ljeta rade ili bi ih pustila da uz pjesmu i veselje proslave ulazak u parlament. Ma, kako je s funkcije sišla tako je praktički nestala.

Ni COVID je natjerao nije da se oglasi. Malo je falilo da je zaboravimo posve. A onda, baš kao u kakvom filmu, obrat; bivša predsjednica nam je na koračić do toga da postane članica Međunarodnog olimpijskog odbora! Kako to lijepo svojim riječima u Dnevniku HRT-a reče Antun Vrdoljak, onaj koji je tamo već, i neka je. Vijest je lijepa taman toliko da suza suzu goni dok uspomene iskaču iz dojedne ladice memorije.

U svojoj kandidaturi za članicu krovne svjetske udruge što skrbi o olimpijskom sportu, Grabar-Kitarović je navela i da je bila jednom predsjednica. Nema veće reference za članstvo u MOO od toga da što si jednom bio predsjednik/ica. Tu jedno vodi drugom i da je pameti bilo u svekolikih analitičara odavno bi shvatili zašto je Grabar-Kitarović možda već od sutra tu gdje odavno želi biti – u MOO-u! Valjalo je samo čitati pažljivije njenu biografije, a onda i analizirati pažljivije njene državničke poteze. Istina, ili barem dobar dio nje, zapisana je već u prvim rečenicama biografije što ju je Kolinda Grabar-Kitarović objavila na stranici predsjednik.hr. Ako pamćenje ne vara, pisalo je tamo i ovo:

»Potječem iz skromnog mjesta Lubarska na Grobniku, u zaleđu Rijeke u kojoj sam i rođena 1968. godine. Tata je želio sina i zbog toga nije pripremio žensko ime. Mama mi je iz inata dala ime Kolinda, po pjesmi koju je pjevušio dok ju je vozio na putu do bolnice. Prva uspomena iz mojeg djetinjstva bile su stepenice. Stare, trošne drvene stepenice koje su vodile do prvog kata kuće u Martinovom Selu, na kojem se nalazio naš skromni jednosobni stan. Uspomena na te stepenice obilježit će cijeli moj život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja. Ponekad lagano, ponekad uz poteškoće, unatoč svim preprekama, unatoč kamenju na putu, bio je to neprestani i kontinuirani uspon. To je postala i moja životna filozofija: svaki je pad novi uspon, nova stepenica.«

Tata je želio sina… Nije to ništa neobično, malo je otaca na ovim prostorima koji ne žele sina pa da im sin bude golman barem, ako već ne može biti plemenita desetka, pa da svojim vratolomnim paradama osigura sebi dobar transfer, a ocu i materi mirnu starost. U ženskom sportu to ide malo teže, tamo su odricanja veća i uspjesi rjeđi. Ona je, zato, od početka imala plan. »Bila sam dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. Pomalo dječački mogla sam se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku.«

Na prvu, reći će maturanti kojima je svaka razina ispita iz hrvatskog jezika teška, to je pitoreskni prikaz jednoga djetinjstva. No, čak će i simpatizeri/zerke Katarine Peović priznati da se tu negdje krije i manifest jednakosti, odlučnost da se bude al pari tom svijetu u kojem vladaju muškarci. Jer, biografija govori i ovo: »Moje je djetinjstvo obilježila igra sa susjedima koji su svi redom bili dječaci, uglavnom nogomet i gađanju praćkom… Sjećam se jednog popodneva, nakon višednevne kiše, kad sam zajedno s prijateljima skakala po lokvama, pa onako neuredna i mokra otišla kući, što naravno, nije naišlo na odobravanje moje majke. Vikala je na mene da mi to ne priliči jer sam djevojčica, a ja sam uporno govorila da nisam! Nikada više nije mi rekla da nešto ne mogu samo zato što sam žensko. Niti bih ja to ikada prihvatila. Od bilo koga.«

Priča, ona biografska, ide dakako dalje, ali ne treba sad analizirati baš svaki redak. Uostalom, fanovi znaju sve, recimo da je radila u radila u Ministarstvu vanjskih poslova, diplomaciji. I znaju da je sve to bila priprema za velebni trijumf. Ne postaje se predsjednicom svaki dan. Bio je to u svakom slučaju mandat za pamćenje. Pamtit će se pogled udivljen upućen Donaldu Trumpu, pamtit će se veliki buket što joj ga je dao Putin, pamtit će se neobjašnjiva slika predsjednice što stoji ispred ograde Bijela Kuće, pamtit će se udomljavanje kujice Kike. A onda je došlo Svjetsko prvenstvo u nogometu i onda je, lako moguće, naša predsjednica baš na primjeru Modrića i društva shvatila da je u životu katkad veće i prosperitetnije biti drugi nego prvi, odnosno da se prvi može biti i kad si drugi.

Dok je kiša natapala zeleni travnjak u Rusiji, ona je mokra dresa ljubila jednog po jednog vatrenog onako kako Macron svoje tricolore nikad ne bi. Slika je obišla svijet. Pokušaj da se i drugi put bude predsjednica bio je, nakon toga, tek puko sudjelovanje. Ambicija je bila ostati u dresu. Predsjednik se u nas, eto, bude da se podeblja biografija i da se lakše postane članicom MOO-a. Kolinda Grabar-Kitarović je svoje napravila. Sada je sve na sportašima da nam podare čim više uspjeha pa da naša članica MOO-a ima novih i novih prigoda za nesputano veselje i iskreno bodrenje s tribina te da čim češće ima prigodu grliti trofeje najrazličitije vrste. Svijet to voli, a narod lako zaboravlja. Recimo njen prvi intervju po izgubljenim predsjedničkim izborima u kojem reče: »Ostajem u Hrvatskoj, i radit ću za Hrvatsku!« Pri tom je rekla i to da se vidi kako se bavi zaštitom slabijih, promicanjem zaštite od nasilja nad ženama i djecom, ali i zaštitom životinja. Hm, možda se dade u nekom širom kontekstu ovaj angažman i tako shvatiti, makar zbunjuje mrvu ‘predsjedničino’ oglašavanje putem Twittera u kom reče da je počašćena nominacijom te da sport nije za nju samo strast već i odlična prilika za promociju ljudskih vrijednosti, pozitivnog natjecateljskog duha ali i sjajnih sportaša – promotora Lijepe naše.

Elem, svatko je kovač svoje sreće, a Grabar-Kitarović je evo svoju iskovala. Teško je zamisliti za nju boljeg posla od ovog kojeg će, jamačno, dobiti. Čuvajte se zelen tratine, sportske dvorane i snježne padine! Ide predsjednica. No, bilo bi mudro iz ovog primjera štogod i naučiti. Pa dok vam Miroslav Škoro, recimo, prodaje jeftine štosove za stranački program i za slogan nudi stih »jer svoje volimo«, promislite je li misli pri tom stihom na domovinu, ili na bankovni račun, kog od koga brani a šta voli, a onda promislite dobro i na što zapravo cilja. Možda čovjek samo želi biti čelnik MMF-a ili Eurosonga!

Ne bi bilo čudo da samo ganja dobru recku u biografiji.