Aleksandar Maršavelski mogao je biti zadovoljan dosad postignutim. Izvanredni profesor na Pravnom fakultetu, društveno aktivan s dobrom životnom perspektivom. Onda mu se u jednom trenutku sve okrenulo. Podnio je ostavku na članstvo u Vijeću za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija, matični fakultet se distancira od njega, u javnosti odjednom ima status problematične, čak suspektne osobe. Ishod je to njegove objave da je upravo on Prijatelj studenata, koji se od veljače prošle godine u srpskom dnevniku Danas savjetima obraćao studentskom pokretu u susjednoj državi.

Najavio je da će, jer je tako dogovorio s glavnim urednikom Danasa, nakon parlamentarnih izbora u Srbiji otkriti tko je osoba iza spomenutog pseudonima, to je i napravio, a zatim su za Maršavelskog započele nevolje. Za koje si je sam kriv. Nije on, istina, radio ništa subverzivno. Pisao je kolumne u kojima je, smatrajući da kao znanstvenik koji se bavi tranzicijskom pravdom ima što za ponuditi, srpskim studentima savjetovao što da čine kako bi povećali svoje šanse za rušenje režima Aleksandra Vučića. No, da pritom i nije koristio pseudonim, činjenica da je on član Vijeća za građanski nadzor, da, dakle, dolazi u doticaj s hrvatskim obavještajnim aparatom, izazvala bi za njega negativne reakcije. Naročito Vučićevog tabora, koji je kontinuirano širio tezu o tobožnjoj uključenosti SOA-e u politička previranja u Srbiji. Pisanje Maršavelskog pod pseudonimom samo je još osnažilo narativ o zaplotnjačkom miješanju Hrvatske u srpsku politiku i to putem tajnih službi.

Maršavelski, što zaista čudi, jednostavno nije razumio objektivnu osjetljivost vlastite pozicije. I to mu se osvetilo. Vučić ga danas proglašava istaknutim hrvatskim obavještajcem, a u Hrvatskoj mu malo tko pruža podršku. Sigurno i on sam sada zaključuje da mu sve to nije trebalo, da je morao biti mudriji. Ali, slučaj Maršavelski, koliku god štetu njemu nanio, nema samo loše posljedice. Trenutačno se, naime, kroz njega zrcali stav hrvatske, napose vladajuće i općenito desne, politike prema promjeni vlasti u Srbiji. Ljevica je cijelo vrijeme bila na strani Vučićevih protivnika i bezrezervno je pozdravila izbornu pobjedu Studentske liste. SDP i Možemo! dosta su ovih dana suzdržani u odnosu na Maršavelskog, ali su ga pojedini dužnosnici tih stranaka uzeli u zaštitu. HDZ, Domovinski pokret, Most, desno orijentirani internetski portali, međutim, oštro napadaju pomalo naivnog, zanesenog zagrebačkog profesora. Ministar pravosuđa Damir Habijan nazvao ga je – wannabe tajni agent u fušu. Razlog njegove ljutnje je, tako je barem objasnio, to što je nepromišljeni Maršavelski dao Vučiću i njegovima argumentaciju za teoriju zavjere o petljanju službenog Zagreba u interne stvari Srbije. No, taj Vučić je prešao u opoziciju, onima koji će ubuduće upravljati Srbijom angažman Maršavelskog nije sporan. Nitko od njih, ni Dejan Šoškić ni Ilija Srdanović, nije rekao da je Hrvatska poticala pobunu protiv starog poretka i da je to bilo sasvim neprihvatljivo. Uglavnom, ta se epizoda s Maršavelskim neće nepovoljno odraziti na odnose dvije zemlje. Pa, ipak HDZ i desnica tvrdo inzistiraju na tome da je profesor počinio nešto strašno. Razlog je što ovaj dio političkog spektra, za razliku od ljevice, zapravo nije priželjkivao Vučićev pad. Nisu ga simpatizirali, daleko od toga, ali bili su uvjereni da s njim na vlasti neće doći do bilo kakvog poboljšanja političkih i slijedom toga svih drugih odnosa Hrvatske i Srbije. Hrvatska nacionalna desnica, a svjetonazorski tu spada i gro birača HDZ-a, u stalnom je strahu od približavanja susjednih država, od nekakve nove Jugoslavije.

U tom se kontekstu domoljubne snage boje i ponavljanja u Hrvatskoj sličnog prevrata kakav se zbio u Srbiji, preuzimanja vlasti od strane lijevih, navodno jugonostalgičnih političkih opcija. Do čega je lakši put u okolnostima kada u Beogradu glavni više nije Vučić, konstantna prijetnja i izvor opasnosti za Hrvatsku, koja se zbog njega i naoružavala. A, Maršavelski je aktivno sudjelovao u Vučićevom detroniziranju i zato ga desnica ne podnosi.