Ima nekih događanja što u startu zvuče krajnje, da tako kažemo, seksi, ma čovjek to na prvu i ne shvati sluđen životom kao takvim. Ne primijeti, ne reagira, pa tek sutradan iščitava što god da može ne bi li barem na tren pokušao biti dio svega. U ovom slučaju sretnici su bili gdje treba biti, a nesretnici su dan poslije tražili načina da budu i oni dio povijesti. Zapravo, tražili su načina da budu dio budućnosti i to daleke, i to je dobro, jer ako je išta davalo nadu da nisu propustili baš ništa onda je to ta činjenica da se o budućnosti radi.

U srijedu je Hrvatska postala zemlja potpisnica sporazuma Artemis, međunarodnog okvira o načelima suradnje u civilnom istraživanju i iskorištavanja Mjeseca, Marsa, kometa i asteroida u miroljubive svrhe. Sporazum je potpisan u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih. S jedne strane naš ministar znanosti, prosvjete i koječega drugog, s druge predstavnik NASA-e koji reče kako potpisati sporazum znači istraživati mirno i transparentno, pružati pomoć, osigurati slobodan pristup znanstvenim podacima od kojih cijelo čovječanstvo može učiti, i sačuvati našu baštinu. Istraživati Mjesec, Mars, komete i asteroide. Sporazum Artemis do sada okuplja više od 70 zemalja potpisnica. Pridružili smo se društvu u kojem je i velikih i malih, baš kao što je na nebu nebeskih tijela veliki i malih. Cilj programa je zato samo jedan, ili barem jedan koji se stalno spominje, a to je uspostava trajne prisutnosti na Mjesecu kao odskočne daske za buduće ljudske misije na Mars. Put do Marsa eto nije farsa, samo treba biti strpljiv i među potpisnicima.

Ušli smo u društvo koje promiče sigurno, održivo i transparentno istraživanje svemira, a bome ćemo dobiti i priliku aktivnog sudjelovanja u međunarodnom dijalogu o budućem upravljanju svemirskim aktivnostima. Reklo bi se, pomakli smo granice svoga bivstvovanja do neslućenih visina. Idealno za našaliti se pomalo gorko, kako su neki promptno i učinili. S druge pak strane, kad se čovjek sjeti koliko smo se napatili ne bi li ušli među članice EU, možda i nije ludo da smo se u svemirski vlak ukrcali, makar sporazumom, čim prije. Nikada, uostalom, ne znaš kad će krenuti ta prisutnost naša na Marsu. I uopće ne bi bilo loše već sada dodijeliti još jednu ministarsku fotelju i plaću onom tko će nas za put put svemira pripremiti. Pa da smo gore transparentni, nepotkupljivi, kooperativni, mudri i da u misiju vjerujemo. Da vjerujemo, mi koji više u ništa povjerenje nemamo i ne vjerujemo baš nikom.

Kako recimo vjerovati Ministarstvu znanosti i školstva nakon što smo doznali rezultate još jednog istraživanja o političkoj kompetenciji mladih srednjoškolaca. Ajde što ne znaju što je Ustav, ili što svaki deseti ispitanik ne sumnja da je Jandroković predsjednik Vlade, ali kad ih više od pola smatra da je homoseksualnost bolest, a njih preko 50 posto se ne slaže s tvrdnjom da ZDS treba biti zabranjen, onda nam je sustav gadno zaribao. Ili, a to bi moglo biti najprije, školi i znanosti i činjenicama mladost ne vjeruje. Nisu samo mladi kakvi jesu. Ne vjeruje nikome ni odrasli svijet. Ne vjeruje mesaru da mu je dao dobro meso sve da su i prijatelji, baš kao što ne vjeruje kumici na placu da mu nije uvalila i koju crvljivu jabuku. Ne vjeruje se bankarima, jer što će oni nego te prevariti. Ne vjeruje doktorima, jer nikada vremena za nas nemaju koliko mislimo da bi trebali imati. Ne vjeruje se gradskim ocima, jer su komunalije sve skuplje, a rodijaci se zapošljavaju preko veze. Ne vjeruješ nogometnom izborniku, jer vazda je tu netko pozvan u reprezentaciju samo da mu se cijena na tržištu digne pa da se pinka ubere. Ne vjeruješ oglasima za rabljena vozila, jer tko normalan piše oglas da je sve u njemu živa istina. Ne vjeruješ majstorima kada kažu da će ti doći u zakazani sat i dan, ali vjeruješ da će te oderati do gole kože. A i taj sustav i sistem je na koncu došao toliko nepovjerljiv da ne vjeruje ljudima, u ovom slučaju Afganistancima, ni kad im u osobnim iskaznicama piše da se zovu Knez Trpimir i Kralj Ladislav.

Kud bi se onda vjerovalo strankama, političarima, poslodavcima, kad su nam kroz godine ponudili mali milijun razloga da povjerenja nemamo. Kako ćeš recimo imati povjerenja u sudstvo i pravosuđe kad vidiš da su se o Kninsku kraljicu jedva okrznuli, istinabog u okviru pravila igre ali ipak okrznuli. Ne vjeruje se jednako ni onima na vlasti ni onima u oporbi, ni susjedu ni rođacima, ni inkasatoru ni poštaru. Kultura nevjerovanja je na snazi, iskustvo nas je takvima učinilo. A povjerenje kuću gradi i kad ga jednom kompromitiraš i kontaminiraš treba stoljeće do dva da ga se opet izgradi.

Ovu srijedu jedni su imali čast nazočiti potpisivanju sporazuma koji će makar koga od nas jednom lansirati na Mars. Drugi su imali zadovoljstvo da se nađu na ilegalnom odlagalištu otpada u Gospiću. Ne daju se brojke usporediti, kad se s Marsa gleda tih preko 40 tisuća tona opasnog i neopasnog otpada čine se kap u moru. Svejedno je dobra vijest da se sa sanacijom odlagališta započelo. Loša je vijest što će se sve odvijati iza zatvorenih vrata taman da svijet s druge strane ograde još malo pojača sumnje u transparentnost čitava projekta. Taman da svijet koji živi na sto, dvjesto, tristo metara daleko od otpada još malo više ne vjeruje. Ne vjeruju oni više ni sami sebi, a ako i vjeruju u išta vjeruju samo u loše. A voljeli bi da je drugačije, jer ova sumnjičavost im isisa svu radost iz njih. Ma, imaju jedno 44 tisuće tona razloga za nepovjerenje. I imaju čitava niz institucija koje su blagoslovile da se otpad uveze pa da i njima ne vjeruju. A kad kamenčić u vodu baciš onda se oni krugovi na površini vode šire i šire i šire. Mi na Mars, a ne znamo ni sa smećem. Dobro, to ima smisla, u to da bi mi tako lako je vjerovati.

Slučajno ili ne oni srednjoškolci više vjeruju institucijama EU-a nego li Saboru i Vladi. I vjeruju da se mora u vojsku, njih 42,5 posto, više žene nego muškarci. Vjeruju i da su partizani gori od ustaša, što je na sramotu onog spomenutog ministarstva, ali bi i oni garant na Mars iz ovih stopa. I to je otprilike to, pri čemu valja imati na umu da vjerovanje i povjerenje nisu u vlas isto. Evo ni gradovi nemaju povjerenje u vlastite županije pa se Križevci žele odvojiti od Koprivničko – križevačke i otići u neku u kojoj im neće davati lažne nade i obećanje već posve nove neke formate istoga. A to kako se ne vjeruje ni arhitektonskoj struci ni Zvoni Bobanu kada biraju nacrt po kojem će se graditi novi maksimirski stadion, e to je tek čudo od šoka i nevjerice. A zapravo kog briga, kad ćemo ionako na Mars.

Elem, ima na svijetu gradova što ih presjeca željeznička pruga. A kad je tako neminovno je kadikad naći se pred brkljom. Kada je visoko gore podignuta vozači preko pruge voze ne gledajući ni lijevo ni desno. Kada je spuštena čekaju oni strpljivo da vlakovi prođu ne sumnjajući uopće da vlaka možda nema i da se to samo onaj prometnik u kućici uz prugu malo zaigrao. U svijetu punom nepovjerenja najviše se eto vjeruje brkljama uz prugu. Pa se prelazi preko bez straha, makar bi tu trebalo biti možda najviše sumnjičav. Ma to slijepo vjerovanje u iskrenost brklje dokaz je da je povjerenje itekako moguće. Na institucijama je samo da rade svoj posao i pošteno kažu je li vlakova još ima ili su svi redom kraj nas prošli, pa i oni na putu za Mars.