Ivan Penava. Hvala Ivanu Penavi. Hvala mu, jer da ne bi njega i njegova posve izvjesna ustoličenja na čelo Povjerenstva za žrtve nakon Drugog svjetskog rata, ništa u ovoj zemlji ne bi bilo nego Marko Perković Thompson i onih pola milijuna duša kojima ne smeta ništa do li komunisti i masoni i crveni vrazi koji ne razumiju zbog čega to jedno glazbeno sijelo mora paralizirati cijeli jedan grad. Ništa inflacija, ništa nikad skuplje ljeto, ništa sobe u hotelima i turistička špica, ništa vrućine, ništa požari i piromani, ništa nova sezona hrvatske nogometne lige… Ima samo Thompson. Sa svih strana tjednima nas uvjeravaju da ima samo Thompson. Dotjeralo je dotle da voditelji Dnevnika maltretiraju prognostičare da im prije svih drugih vremenskih podataka kažu kakvo će vrijeme biti u subotu, na dan od koncerta nad koncertima. A onda eto ti makar na tren posrnula čelnika potonula Domovinskog pokreta da pokaže kako još u svići ima uja. Nešto sitno, valjda.

Stari je informaciju o povjerenstvu dočekao s ushitom što lijepo pleše između staračke potrebe da se konačno pod sve račune podvuče crta i opakog cinizma.

– Rekao je otac da daš Penavi u zadatak da nađe gdje leži ujac Dušan, brat babe Vinke koji je odveden na Bleiburg. Kaže, sam će mu pisati ako treba, referira brat.

Mati je sve to vidjela na znatno trezveniji način, valjda i zato što joj se rodni kamen seoski za života mali milijun puta ozbiljno zamjerio onako oštar i nezgodan.

– Penava!? Što ne traži nestale iz Domovinskog rata, a ne ove koje više nitko ne može naći. Sve je to zbog one jedne ruke u Saboru, mudro će mati.

Penava i Domovinski i pokret i povjerenstvo koje mu je premijer bacio poput kakvog koluta za spašavanje, za spas ugleda, za spas stranke koja na takvim temama onomad uzleti visoko, za spas većine i ono malo DP ministara, za spas pitaj Boga čega sve ne. Ali spas je taj, štono bi se reklo, možebitne naravi. U konačnici DP i Penava trajat će dok HDZ bude to htio. Nema tih žrtava nakon Drugog svjetskog rata koje bi mogle to promijeniti pa sve da i uskrsnu. Ima samo straha da bi nam se u pokušaju spasenja onog što se spasiti ne da moglo dogoditi da danas-sutra onu komemoraciju iz Austrije preselimo usred kakvog grada, zašto ne, recimo, i na hipodrom. Jer, nema toga što se na hipodromu ne može.

Imaju, doduše, i bijeli svijet i svi njegovi besramni bogatuni svoje hipodrome. Jeff Bezos se odlučio oženiti ni manje ni više nego u Veneciji. Stoga je ono malo novinskog, televizijskog i radijskog prostora što ga nije osvojio Marko Perković taman ostalo da vidimo tko je sve došao Bezosu na svadbu. Haljine, nakit, glumci, glumice, društvena krema i do jedna gondola upregnuta u svadbenu povorku baš kao da drugog svijeta koji bi za sebe malo Venecije i nema. Milijune je iskrcao Bezos da grad ima samo za sebe. I to kakav grad! Gradski oci prodali su dušu vragu, jamačno za dobru cijenu. A puk je išarao svoje lancune iliti plahte, ako ih već nije spojio u jednu veliku koju su rastrli nasred Trga svetog Marka pa da i Bezos i gradski oci vide taj narodski srednji prst dignut svemogućem kapitalu. Plati porez pa se rugaj, poruči narod Bezosu. Začudo, čak su i gosti na vjenčanju imali razumijevanja za nezadovoljstvo stanovnika Venecije, barem pred televizijskim kamerama, no Bezos je svoje dotjerao do kraja. I to, a važno je za reći, za svoje novce. Nigdje se, naime, nije dalo pročitati da je novcem stanovnika Venecije plaćeno dežurstvo neke hitne službe, ili da je mijenjana ruta autobusnih linija, ili angažirana policija. I bez toga oni koji u Veneciji žive protestirali su zbog drskog upada u njihove živote. Jer, ako već i moraju trpjeti turiste ne moraju lovaše koji misle da je sve na tržištu. Bezos je svoj hipodrom jednostavno kupio. Tako je to ta parada kiča tražila. Kod nas je zato malo drugačije. I dok Bezos ide doma iz Venecije lakši za koji milijun dolara i bogatiji za sudbonosno »da« svoje dragane, u nas će domoljubni pjevač s hipodroma kući bogatiji za ono što će zaraditi. Ostalo će, manje-više, već netko platiti, odraditi, organizirati, pa ako treba i tako da cijeli kvartovi ostanu odsječeni od svega. A ako pisneš išta neće biti da si protiv kapitala i zdrave pameti već da nisi Hrvat, nisi domoljub, nisi ništa do šuft sebični koji dobrobit pjevača i njegovih fanova ne stavlja ispred zdrava razuma i zajamčenih prava. Ovdje, pojednostavljeno rečeno, lancun sa slikom koja proziva pjevača, onako kako lancun s Bezosovim likom na Trgu svetog Marka proziva bogataša, jednostavno ne prolazi. Ne prolazi jer je pitanje najvećeg koncerta ikada održanog, ako to već nije inauguracija kakva i beatifikacija, dignuto na nacionalnu, državnu razinu. Kako, kada i zašto!? A zašto ne!? Zato jer im se moglo.

Sve što normalan čovjek na kraju danas želi jest da koncert na hipodromu prođe u miru i veselju. Sve što normalan čovjek nikada neće doznati odgovori su na niz pitanja što se od početka nameću i gomilaju, a na koja nam nitko ne daje odgovor. Zašto jedan koncert megalomanskih gabarita kad je umjesto toga mogla biti puna Arena i mjesec dana ako treba? Ako je mogla Prijovićka, ako može Grašo, zašto ne može i Marko? Ako je dozvola prvo pala za prodaju 100.000 ulaznica, pa se onda dozvoljen broj ulaznica ozbiljno poduplao na preko 200.000, tko je taj koji je zažmirio na činjenicu da se umjesto dozvoljenog i dogovorenog broja prodalo dvostruko više ulaznica, a da se pojma nema što to u organizacijskom smislu znači? Je li itko mislio ikada o tome koliko Zagreb ima parkirališnih mjesta, koliko Hrvatska ima dobrih cesta, koliko treba smještajnih kapaciteta i koliko življa živi tu uokolo hipodroma, življa kojem će se doslovno na dan, dva, tri ograničiti sloboda da se kreću? Je li moguće da je grad na čelu s Možemo! čovjekom kapitulirao izbora radi? Je li moguće da i nije bilo druge nego kapitulirati da priča o koncertu ne odredi smjer izbora? Je li priča s dozvolom po svemu riskantnog poduhvata samo druga strana onog novčića kada se pjevaču navodno novac davao samo da ne pjeva? Govori li nam što znakovita šutnja u premijera, nesklonost da išta vezano za koncert priča? Treba li premijeru išta i govoriti kad ima predsjednika Sabora koji će sred parlamenta naći prigodu da citira gdjekoji stih pjevačeve uspješnice, recimo onaj: »Kad zapjevam partija mi sudi, neka sudi pjevat ćemo ljudi.« Posve opravdanu bojazan da će se tih pola milijuna ljudi nauživati toplinskog udara i tko zna čega sve ne svedena je u boljem slučaju na sprdnju, a u lošijem na prozivku. Kriterija više nikakvih nema. Kako će ih i biti kad se mise za koncert održavaju. Odavno nema nazad. Ima samo glasnogovornik ZET-a koji je učinio nemoguće naučivši napamet sve te izmijenjene i nove trase kojima će voziti gradski autobusi i tramvaji u dan od koncerta.

Dok je Bezos samo pitanje novca i bogatuna koji srama nema, Marko Perković Bezos je gotovo pa božanstvo. Ili on, ili ideja koju predstavlja, makar više i ne bilo jasno koja je to ideja uopće. Ne daj Bože zla, kriv će biti valjda grad Zagreb, već za nešto. Daj Bože da sve bude dobro, zaslužan će biti pjevač i oni koji ga citiraju. Za neke je to win-win situacija, baš kao i sva ta nagla potreba za zakonima o zastavi, obljetnicama rođenja kralja Tomislava, a onda i za povjerenstvima koji će se baviti žrtvama poraća bez ikakve ozbiljne namjere da nađu ujca Dušana. Dok svijet srlja put naprijed na mali milijun različitih načina, što dobrih što loših, netko je ovdje odlučio sve vratiti u prapovijest valjda vjerujući da nam je tamo i mjesto. Pjevač će od toga skupiti dobre novce, Penava će dobiti još jednu šansu da spasi što se od DP-a spasiti da, a puk, bilo da Thompsona vole ili da ga ne vole uopće, što je dobio puk!? Dobio je ništa i uvijek isto, lekciju koju nije tražio, poruku da vrijedi tek toliko da ga se dovodi pred gotov čin. Pa kad je čin, nek je čin-čin uz prigodnu, skoro navijačku, iz doba kada je Marko bio Bezos na puno izvorniji način, u doba kada mu je bilo dovoljno da samo pjeva, recimo onu: »Grkinjo znaj svemu je kraj, zbogom i više se ne vraćaj!« Marko Perković Bezos, subota, 5. 7., zagrebački hipodrom.