S obzirom na to da se Zoran Mamić do ponoći nije javio na izdržavanje kazne, i službeno je postao bjegunac od hrvatskog pravosuđa. Bjegunac od pravde. Sada će možda i provesti par dana u BiH pritvoru nakon čega će se zajedno s bratom Zdravkom moći opustiti na njihovom zajedničkom hercegovačkom odmoru. I na daljinski voditi Dinamo u sljedećoj sezoni.

Mamićev bijeg dogodio se paralelno s bitkom između dvaju zagrebačkih brda oko toga tko će biti na čelu Vrhovnog suda. Predsjednik i dalje inzistira na Zlati Đurđević, ali to se sada definitivno čini kao uzaludan posao.

Premijer je prije dva dana naveo dva dodatna razloga zbog čega ne dolazi u obzir da ona uopće uđe u bilo kakvu kombinaciju za ovu poziciju. Iako i sam Zoran Milanović priznaje da je utjecaj i učinak prve osobe Vrhovnog suda ograničen kada je u pitanju reforma pravosuđa, on će i dalje inzistirati na svom kadrovskom rješenju. Tako da ćemo i sljedećih tjedana biti svjedoci političke sapunice o profesorici Đurđević i njenoj namjeri da kao kandidatkinja šefa države postane prva osoba najvažnijeg suda u zemlji. Iako i sami akteri priznaju da sve ovo i nije toliko bitno, čini se ni da ovaj mali pomak neće biti dovršen u neko skorije vrijeme. Ponajviše jer je predsjednik preko ovog slučaja odlučio krenuti u rat za svoje izvorne ustavne ovlasti. U kojem donekle ima i pravo, ali u kojem bespotrebno stradaju nevini. Profesorica Đurđević samo je prva od njih. Moglo bi ih biti još. A prvu osobu Vrhovnog suda nećemo imati dosta dugo vremena nakon što Đuri Sessi u srpnju istekne mandat.

Prije Zorana Mamića isti je manevar prije nekoliko godina napravio i njegov stariji brat Zdravko. On je čak i prije izricanja presude prešao granicu i skrasio se u susjednu BiH. Oba brata državljani su te države, a ona ih neće izručiti. BiH ne mora poštovati europski uhidbeni nalog jer nije punopravna članica EU-a. U Hrvatskoj traje jalova pravosudna polemika oko toga tko je odgovoran za ovaj, ali i za neke druge slučajeve bježanja hrvatskih osuđenika u »svoju drugu domovinu«. Sada se najavljuju i zakonske izmjene koje bi trebale onemogućiti ovakve slučajeve u kojima se osuđene osobe praktički rugaju zemlji čije ih je pravosuđe osudilo. Nije stvar ovdje da ne postoji pravno znanje koje bi napisalo zakone koje se ne može izigrati. Prije je stvar u tome da već desetljećima ne postoji politička volja da se tome stane na kraj. I lako je moguće da će tako biti do daljnjeg.

Kad smo već kod braće Mamić, bit će zanimljivo vidjeti što će biti sa sucima Osječkog Županijskog suda. Zdravko Mamić je pravosudnim tijelima iznio niz činjenica o mogućoj korupciji. Neke su stegovne mjere već poduzete. Ali ako sve stane na tome, bit će to još jedan pokazatelj da netko ili nešto koči istrage moguće korupcije u pravosuđu. Ako je taj netko iz politike, to je već dovoljno grozno. A ako je to netko moćan izvan formalnog sustava, onda je to katastrofa. A sam se sustav ne čini dovoljno ni jak niti voljan da se bavi ovakvim stvarima. Tako da bi po svoj prilici oni pravosudni djelatnici navezani na razne interesne krugove i dalje mogli neometano raditi to što rade.

Ista je stvar s vječnim trajanjem sudskih procesa za krupne slučajeve političke korupcije. Nitko i ništa ne jamči da se ponovo neće dogoditi pravosudna blamaža nalik onoj kada je Ustavni sud zbog proceduralnih razloga ukinuo presudu u slučaju INA-MOL protiv nekadašnjeg premijera Ive Sanadera. Pa se suđenje mora pokrenuti iz početka. Skoro ni jedan takav slučaj nije priveden kraju. Takva suđenja traju godinama. I pitanje je hoće li ikada završiti.

Naravno, dovesti pravosuđe u kakav takav red težak je posao. Hrvatska je preko 70 godina bila u državi koja bi se teško mogla nazivati pravnom. Demokratska je Hrvatska naslijedila neefikasno i politizirano pravosuđe. I onda u sljedećih 30 godina nažalost nastavila istim tragom. Tako da je samo vraćanje unatrag tog procesa ogroman posao. A kamoli da se krene prema vidljivijem boljitku.

Ali netko će to jednog dana morati napraviti.