Konzultacije su kratko trajale. Trobroj je božićni, nema se tu što autor misliti oko teme. Božić je, naime, vrijeme od lijepih želja i slijepog vjerovanja da će se iste sigurno ostvariti ako se nabubamo svega i preko svake mjere; bakalara, fritula, pečenke, francuske salate, orahnjače, makovnjače, torti i krema te dakako sve to zalijemo žesticom domaće proizvodnje, vinom crnim ili bijelim te pjenušcem u kojeg i nije presudna kvaliteta već samo to da mu čep kad izleti iz grlića boce učini čim veći prasak. Božić je od želja, a novogodišnji trobroj je pak satkan od onih krucijalnih, presudnih, sudbonosnih novogodišnjih odluka koje ćemo donijeti da se njihove provedbe ne sjetimo sve do 1. siječnja neke druge godine. Nego, želje….

Nekidan, svim postulatima zdrave prehrane usprkos, dogodio se posjet jednom od brojnih lokala svjetski znanog lanca brze prehrane. Kako se dugo nije tamo išlo, tako se ono jestivo rastezalo na dugo i na široko, taman da pogled leti naokolo. A naokolo hrpa djece svih uzrasta. Za jednim od stolova sjede dvije mame i njihovi sinovi. Momcima bit’ će tri, četiri godine. Dobili su krumpiriće i kečap da s njim zaflekaju majice, baš kao i prigodnu igračku što uz dječji jelovnik ide. Komadić plastike, ništa posebno, žuti krumpirić, još manje posebno, a njih dvojica najsretniji na svijetu. Ciče, smiju se, zrakom voze tu figuricu, a onda, ničim izazvani, odluče igračke razmijeniti. Učinili su to bez ikakvih predradnji, bez javnog bilježnika, bez posebnih uvjeta, »predbračnih« i bračnih ugovora, bez pravila igre jer njihova igra nema pravila niti ih treba.

S tri, najviše četiri godine, sve se čini tako lako. Igračke su tu da se s njima igra, a ne da ih slažeš dok ih ne skupiš deset, sto, milijun, pa da ti prašinu skupljaju u regalu dok novine pišu da si uspješan poduzetnik. A samo koji stol dalje momci dvostruko stariji koji već imaju neki ozbiljan i zabrinut izraza lica. Ti se ne bi za igračke mijenjali tek tako. Stari se nikad brže i to bome plaši. Zato je lijepo poželjeti u ove dane da smo, makar na tren, momci sretni s plastičnom igračkom, iskreni posve, baš kao da je za poželjeti da se ova dvojica najboljih prijatelja ama nikada ne sjete raspravljati tko je kome što dao i zašto. Neka su ovakvi za vazda. Neka smo k’o oni bar za tren.

Želja je na mjestu biti dijete s ohoho godina da vrijeme u kojem živimo ne diktira želje druge vrste. Evo je, recimo, završilo Svjetsko prvenstvo u nogometu. Hrvatska vrsta igrala je zapravo sjajno, neuobičajeno disciplinirano, germanski odlučno, bez primisli da je kraj i kad gube i kad je samo koja minuta ostala da se rezultat izjednači. Nismo mi, za reć’ pravo, na takvu ozbiljnost navikli, ni u nogometu, ni u bilo čemu drugom. Nogomet sjajan, doček takav kakav bi, a onda eto Lovrena i Brozovića da, štono bi se reklo, useru motku. Nije moglo bez Thompsonovih pjesama, nije moglo tako da se barem preskoči stih koji kaže »Za dom spremni«. Poželjeti da se nađe frajer koji će taj nazovi pozdrav jednostavno zabraniti, isto je legitimno u ovo blagdansko vrijeme. Ili je bolje okrenuti sve na teški sarkazam pa predložiti premijeru da i opet osnuje neku komisiju punu akademika, pa da akademici i opet nađu kakav izuzetak te zaključe da se – osim na zastavama postrojbi iz Domovinskog rata – taj ZDS može koristiti i na slavljima hrvatske nogometne reprezentacije. Ili, neka nam bar ponude žalosnu humoresku ovoga scenarija. Neka premijer sukladno predanom traženju rusofila u našim redovima – ljutit jer Sabor nije dao dovoljno glasova da se omogući obuka ukrajinskih vojnika – i Lovrena proglasi rusofilom kad već zarađuje za život u ruskoj ligi, kad tamo plaća porez i tako, htio ne htio, financira agresiju na Ukrajinu. A onda neka onaj kojeg zovu rusofilom broj 1 u nas, predsjednik Milanović, odlikuje Lovrena. A onda neka Lovren, dok mu Milanović ordenom buši rever, i opet prčevito pozdravi nazočne omiljenim pozdravom. A onda neka se Milanović protestno pokupi i napusti svečanost. Ne bi se, doduše, promijenilo suštinski ništa, ali bilo bi mrvu zabavnije. A opet, da su sva čuda moguće dokazuje nevjerojatna činjenica da evo i jedan Broz viče ZDS.

’Ajmo mi zato na »realnije« želje, recimo onu da javni servis radi posao za koji ga izdašno dotiramo, umjesto da gledatelje procjenjuju nakupinom mrtvih stanica koja ne želi da joj išta remeti mir osim sapunica, realitya i lošeg humora koji daje iluziju da živimo u zemlji crtica. Procijenili na HRT-u kako gledateljima nije do ozbiljnih tema, tema koje mijenjanju društvo i svijet, koje tjeraju na razmišljanje pa i akciju. Zato se valjda i može dogoditi da izvještaj s prosvjeda osoba s invaliditetom i obitelji djece s teškoćama u razvoju, onaj što se nema dugo odvio pod prozorima Vlade, zasluži emitiranje u drugoj polovici Dnevnika, daleko iza teme bankomata i eura, ili pak najnovijih informacija vezanih za BiH. Za to se pristojba ne daje, za neosjetljivost, za skrivanje, za plesanje po taktu glazbe tih »nevidljivih« dipli u koje se uz ples i puše.

Željeti bi se moralo i da Udruga Franak na koncu pobije sve nelogične odluke sudova, pa i ovu Vrhovnoga suda koja im daje pravo tek na siću od povrata izgubljenog zbog vražje valute. Jednostavno bi bilo ljekovito odaslati poruku bankama da nisu gospodari naših života. Bilo bi sjajno i da nema petardi, da jednostavno ne postoje, bilo bi vrijedno svake molitve da rat u Ukrajini prestane, a bome bi bilo sjajno i za poželjeti da nam dogodine pred Božić ne iskače s malog ekrana sindikalist Krešimir Sever. A iskočiti neće ako ta sindikalna košarica prestane biti sve skuplja i skuplja i taman takva da lijepi broj obitelji više ne može sebi ni onu najosnovniju priskrbiti. A onda, jedno jutro i pukim slučajem, prst je krenuo na tipku daljinskog koja odvede do radijske emisije na televiziji »A sada Vlada«.

S jedne strane novinarka, s druge premijer. Prvo je čestitao nogometašima, onda je prozvao sve one koji su minirali obuku Ukrajinaca, onda je pobrojao neke od poteza Vlade na koje je posve ponosan, da bi zatim naveo neke ciljeve i ultra važne poslove.

Cilj je smanjiti inflaciju i učiniti da BDP makar mrvu raste. Cilj je ubrzati proces obnove na Baniji i u Zagrebu, jer je to, kako reče, najproblematičniji dio svega što Vlada radi i njemu osobno najveća muka. A onda se Vlada, najavi on, mora baviti: pravnom državom, učinkovitošću institucija, borbom protiv korupcije, zaštitom ljudskih i manjinskih prava i stvaranjem bolje poslovne klime. Na koncu, ako nije i na početku, tu je demografska politika. Ima još jako puno posla, reče premijer.

Kad čovjek sve ovo čuje, to sve na čemu treba raditi, dođe mu da se pita gdje smo mi to samo sve ove godine živjeli kraj toliko neuređenih terena!? Ma, sve i da je samo Božić za to kriv, već činjenica da je pobrojao svašta tjera čovjeka da zaželi da sve što je premijer spomenuo uistinu bude u njegovu fokusu. Jer, politika se u sve petlja i od nje, u velikoj mjeri, ovisi kako će nam biti.

Samo, bi li se dalo poželjeti svijet bez politike i ima li uopće toga da se politika u to ne miješa!?

Ivan Perišić je naš nogometni reprezentativac. Sin mu se zove Leo i Leu je deset godina. Leo je u Kataru gledao s tribina kako Hrvatska šalje kući Brazil. A onda je, premda sretan jer mu je otac dio pobjedničke ekipe, otišao put svog idola Neymara, probio se kraj gorostasnog čuvara i pružio Brazilcu ruku utjehe. Slika na kojoj Leo tješi Neymara, slika na kojoj se njih dvojica grle i tješe poput ona dva najbolja frenda iz lokala s brzom prehranom, obišla je svijet. Evo je Lea nagradio i UN pa mu dao posebno priznanje za doprinos fair playu. No, sve se čini da je politika momku dala nagradu ponajprije zbog toga što je njegova gesta bila lišene baš svake politike. Dječak je tako učinio nemoguće, a samo je slušao sebe, svoju emociju, učinio ono što je pravo i dobro bez ikakvih kalkulacija. Kad smo prestali biti njemu nalik, tko bi ga znao. Možda onda kad smo zaboravili koliko je lakše kad je dovoljan krumpirić i kečep da se zaflekaš i onaj najbolji prijatelj da s njim razmijeniš komadić plastike, bez ugovora, bez teorija zavjere, bez posrednika, stranka, uhljeba, plavih koverti, Sabora, Vlade, Bruxellesa…. Možda onda kad smo prvi put posumnjali da se išta od malo pustih želja uopće može realizirati, pa ih, evo, na glas izgovaramo samo u dane kad se onomad davno čudo, kažu, stvarno dogodilo.