Na kraju krajeva

Malo dobra razgovora

Siniša Pavić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Nije ovdje suština ni geopolitika, ni nostalgija i žal za prošlim vremenima, ovdje je bitna samo činjenica da su u pola bijela dana dva neznanca spremno uskočila u razgovor i da im je taj razgovor učinio dan ugodnijim. Ljudi su stvoreni da bi razgovarali, razmjenjivali mišljenje, upoznavali se, slušali se, gledali se u oči dok razgovaraju

placeholder


Bila je dovoljna jedna, jedina rečenica, ona: »Je li u redu da tu ostanem, ili da ipak pomaknem automobil malo dalje?«


– Ostanite tu slobodno, nema straha da će išta na auto pasti, a i hlad je. Doduše, bio je jutros i veći, reče on.


I tu je, da je sve bilo »normalno« i kao inače, konverzacija između dva čovjeka sličnih godina, od kojih je jedan u trapericama i majici a drugi u radnom odijelu, trebala završiti. Vjerojatno je ovo »trebala« posve kriv odabir riječi, ali druge nema kao što inače nema vremena, a još više nema volje, da se u išta drugo pretvore one dvije rečenice s početka.




Bit će da su za sve krive te visoke ljestve koje s asfalta ulice u visine dižu blokove novih crjepova. Djeluje opasno kako god okreneš, bilo da si u automobilu parkiran uz ljestve, bilo da si onaj koji skakuće prvo po ljestvama a onda i po kosom krovu sasvim solidno građene zgrade u samom centru.


Uglavnom, u gradu gdje su slučajni susreti i neobavezni razgovori postali iznimka koja potvrđuje pravilo da razgovora više nema, onaj u radnom odijelu odigrao je suptilnu igru koja ne stremi osvajanju lige prvaka ni žicanju 100 eura već tek tome da utaži potrebu da se priča.


Nije trebalo dugo tako da dozna onaj u trapericama kako tvrtka što crjepove stavlja na zgrade oštećene u potresu nije domaća već je iz Novog Pazara. To ih, međutim, ne sprječava da rade poslove diljem Lijepe naše, pa i na obali ako treba.


Dovoljno da se uzme gazdin broj telefona zlu ne trebalo, jer što je život uopće ako nećeš jednom neku kuću staviti pod krov taman da ti crjepovi na njoj trebaju. No, detektiranje odakle je tvrtka ne pomaže da se otkrije odakle je majstor, samo čuješ da mu je naglasak specifičan.


»Centralna Srbija«, kaže. »Znači, tamo gdje se ‘ć’ posve meko izgovara«, velimo, a on se na to smije.


Podatak je skoro pa trivijala, da se slovo s kvačicom krajnje meko izgovara pokupilo se u filmovima starim gdje je Piroćanac vazda bio zadužen da bude zbog govora smiješan, ali i trivijala dobro dođe u ovakvim prigodama.


Jer, dalje je sve išlo kao na traci. Recimo, spomen slučaja Novaka Đokovića i te diskvalifikacije njegove na US Openu jer je lopticu bacio na sutkinju. Pa žal što na najjača generacija košarkaša na ovim prostorima nije nikada stigla zaigrati zajedno neki veliki turnir.


Pa ozbiljno mišljenje onoga u trlišu kako bi na čelu dviju susjednih zemalja trebali biti sportaši a ne političari. Pa dakako korona, virus kojeg u centralnoj Srbiji i nema(!?), baš kao što tamo više ni mjera strogih nema kad su ionako svi prestali da se zamaraju maskama.


Tu je dakako i priča o krovovima kosim zagrebačkim, o radnicima koji po njima skakuću bez straha, o solidnoj i nesolidnoj gradnji te o ljudima koji u stanovima tih zgrada žive. Recimo, udovica u prizemlju, ljubazna skroz.


Tu su i dvije tri riječi o automobilima, kad je već razgovor tako počeo. Preferiraju obojica one stare sa što manje elektrike, pri čemu se cijene polovnih modela znatno razlikuju ovdje i tamo, ili tamo i ovdje već ovisno koji priča.


Ako je išta tu bilo politično, onda je to onaj dio kada krovopokrivač iz središnje Srbije kaže da mu je u Zagrebu odlično i da nikakvih problema nema.


»Stranac sam, nekad vozim i pogriješim ulicu, pa se izvinem i nikakvih problema nema.« Lijepo mu je tu, ali nije siguran da se odlasci od doma na teren van granica zemlje više imaju ikakvog smisla.


Na mjesec ušpara 50 eura, a to i nije nešto. Jer, veli: »Skupa vam je hrana.« I tu su se dva svijeta različita posve približila, po pitanju jela i pila, stola uglavnom.


Jer sve tu izrečeno stoji: i da je odlazak u trgovinu skupa avantura, i da je tamo kilo paradajza ili paprike malo preko pola eura a ovdje je nekad i dva taman da se prekupci opernate, i da je teže naći zdravo povrće nego išta, i da je negdje život skup a negdje jeftin moglo bi biti drugačije.


Kad onaj u radnom odijelu kaže kako na putu u hrvatsku metropolu vidi u kojoj je, veli, više od 70 posto zemlje obrađeno, a onda uđe u Hrvatsku i vidi da je to mahom uz cestu sve neobrađeno, tu se nema što nego slegnuti ramenima.


U nas se zemljom više ozbiljno ne bavi nitko. To što EU zastupnik Ivana Velibor Sinčić pred zgradom Vlade baca lubenice, to nije bavljenje zemljom već loš performans.


Progovorilo se u nekoliko minuta i o tržištu koje je malo, ali i o zgradi obližnje škole koja je, kaže stručnjak, popucala onako vertikalno taman da ne bude dobro ako ne daj bože i opet zatrese, a nije da se vidi da se itko tom pukotinom bavi. Za kraj stisak ruke makar kad se poslije ista dezinficirala.


Glupo je dobar razgovor ničim izazvan ne zapečatiti stiskom ruke makar da je po epidemiološkim standardima i mrvu rizičan. Jedan sjeda u automobil i trubi u znak pozdrava, drugi se smijulji na pločniku, maše i diže glavu put svog radnog mjesta. Čini se da je obojici učinilo gušt to što su – razgovarali.


Dalo bi se dakako iz ovog slučajnog susreta zaključivati svašta, što dobronamjerno, što zlonamjerno, i mahom bi sve bilo krivo i nepotrebno. Nije ovdje suština ni geopolitika, ni nostalgija i žal za prošlim vremenima, ovdje je bitna samo činjenica da su u pola bijela dana dva neznanca spremno uskočila u razgovor i da im je taj razgovor učinio dan ugodnijim.


Ljudi su stvoreni da bi razgovarali, razmjenjivali mišljenje, upoznavali se, slušali se, gledali se u oči dok razgovaraju, samo što smo tu potrebu s vremenom zapustili i zapostavili.


Imamo monologe, imamo diktate, imamo samo jedno mišljenje, imamo jednosmjerne ceste i isključivost, samo nemamo vremena za dobar divan koji ne košta ništa i koji se ne vodi s figom u džepu već samo zadovoljstva radi.


Tu smo vještinu zapostavili, ni pandemija nije učinila da je razigramo makar se činilo da će tako biti, pa smo u čudu kad nam se slučajno dogodi.


Nedaleko mjesta gdje je dizalica u zrak dizala crjepove ne bi li pokrili razbijene krovove starih zgrada, za koje će majstor reći da se takve više ne grade, taman se održavao Festival svjetske književnosti.


Izraelski pisac Etgar Keret praktički je prevario suprugu kazivajući joj da će i mnogi drugi doći u Zagreb, samo da bi on doputovao. Za Jutarnji list tako reče: »Svjestan sam da mi je ovo putovanje rizik, da mi korona ozbiljno može zakomplicirati zdravlje.


Ali vremena su takva da je silno bitno staviti kulturu na važno mjesto, jer produkcija je po svijetu ovih mjeseci bila manja, manje knjiga, manje glazbe, manje svega… Ovo vrijeme sad je kao da smo u ratu.


Umjetnici trebaju napraviti sve da kulturalni dijalog ne zamre, da se ne utiša.« Njih dvojica vjerojatno nisu čitali što im pisac ima za reći, ali su intuitivno znali da im dijalog treba. Treba nam svima, zapravo, više nego ikada.