Čovjek je lako povodljiva neka vrsta, a i da nije, centralni dnevnici naših TV postaja učinili bi da bude. Svega mu ako i oni besprizorni trgovci, što su enormno digli cijene u ime konverzije, nisu tek podlegli višemjesečnom gatanju s malih ekrana da nam euro donosi samo poskupljenja. Da sve bude gore, euro se dogodio u siječnju, a siječanj je, uče nas mediji svih vrsta, najdepresivniji mjesec u godini. Goreg nema. A onda, da još teže bude, evo i svekolikih istraživanja o sreći, rang liste europskih zemalja u kojima je sreća po glavi stanovnika nepodnošljivo velika i onih zemalja u kojima puk sreću traži u tragovima. Takav je, eto, siječanj. Pametna čeljad zato se hvata za znakove po putu i traži gdje god može onaj svoj kolačić madeleine tek da na tren osvijesti da je znalo biti i sretnije i da će, vjerojatno, sretnije biti opet.

Hrvatski školarci ušli su tako u novu školsku godinu uvjereni da će svatko od njih ne samo dobiti besplatan školski obrok već da će taj obrok još biti i zdrav, nutritivno savršen. Zapravo, boli školarce đon kakva im je nutritivna vrijednost obroka, draža im je svaka pekara od zelene salate i sojinih klica, no to, dakako, ne znači da im trebamo dati na volju. Jer, kakvu naviku sada steknu, tako će im do kraja života biti. Ali, kako to u nas redovito biva, negdje obroka bi, negdje ga ne bi, negdje bi zdrav, inovativan, kreativan, a negdje bi klasik od peciva, listića sira i fete prozirne salame. Sto milijuna problema je iskrslo, od onog da nemaju gradovi i općine za to novca – jer zašto bi ga za zdravu prehranu djece imali kao da djeca roditelje nemaju, preko onog da škole nemaju kuhinje u kojima bi se dalo kuhati, do recimo onoga da neće u školske kuhinje nitko, pa ni golobradi kuhari što su taman zanat izučili, kad im je plaća, vele, mizerna. Uglavnom lanac neke nesreće što se dobrom namjerom sreće. A da sve bude posve bizarno eto ti ministra obrazovanja Radovana Fuchsa i njegovog stranačkog kolege, bivšeg gradonačelnika Splita Andre Krstulovića Opare, da šerlokovski detektiraju kako stvar ne fercera, ili kasni, ili je puka improvizacija isključivo u onim gradovima gdje HDZ nije na vlasti. Nu! Reklo bi se, ne možeš ni sendvič složit’ bez HDZ-a, ili se htjelo reći da ti samo HDZ može osigurat obrok, ili se išlo jeftino krčmiti koji plus u svoga biračkog tijela. Tko bi ga znao. Vjerojatno je sve spomenuto u igri. No ono što je bjelodano jasno jest da dvojac nema ama nikakvog spomena na svoje školsko marendavanje. Jer da ga ima, možda bi bilo ovako….

Možda bi se sjetili kako pet minuta prije nego zazvoni zvono od velikog odmora dežurni odlazi do kuharica da pokupi tacnu sa sendvičima. Velika je to odgovornost, jer na tacni se gura jedno 30 kifli što zavodljivo mirišu. Nekad je unutra marmelade, nekad šunka neka i sir, zna bit’ i pašteta, ali vazda je slatka napetost u zraku prije nego li se u sendvič zagrize makar nema ni promila šanse da te išta u tom obroku iznenadi. Spomen školskih marendi 2023. uredno vraća jedno 40-godina godina unatrag na dan kad se iznenađenje ipak dogodilo. U sendvi ne bi marmelada, ni šunka, ni sir već namaz neki, bit’ će neki Eurocrem za siromašne! Mili Bože koji gušti! Toliko da je s musave brade kapnulo malo slatkog namaza na najdivniju jaknu ikad! Drap boje je bila, nježan materijal, postava sjajna, kratka do pasa da te čini vitkijim, s unutrašnjim džepićem da u njega možeš stavit’ slije. I eto maća! Koja se nikad nije dala oprat’. I koja 2023. godine vraća osmijeh na lice. Madeleine čisti.

E da. Tamo gdje Fuchs i Opara ne vide dalje politike, dade se dobro makar nazrijeti. Ima za primjer i priča druga. U njoj glavni akteri, začudo, nisu iz domaćeg svijeta politike već su iz svijeta svjetskog showbiza. Može se čovjek odupirati koliko hoće bjelosvjetskom trendu da sa strane škica i pomno prati razvod nad razvodima mega popularne pjevačice i njena podosta poznata bivšeg supruga, Barcelonina nogometaša. Ali u trenutku kada je ona sročila pjesmu kojom bivšem u brk kreše sve što joj je na duši, u trenutku kada čovjek naleti na stih koji kaže »zamijenio si Ferrari za Twingo«, tu više nema nazad. Nikakvog opravdanja nema za nipodaštavanje Twinga, pa da mu je preko puta i Nevera Rimčeva, a kamo li Ferrari! Jer, Twingo je bio i jest ama sve.

Twingo je bio i jest onaj prvi. U njemu se dijete vozilo iz rodilišta, u njemu se psić vozio iz Karlovca, u njemu se jedno šest klinaca vozalo iz škole doma taman da se praviš da te nema dok oni pričaju otvoreno o svemu i svačemu. Pamti se zato i kad je otpao auspuh, i kad je kamion gradske tvrtke zadužene za zelenilo odlučio ničim izazvan krenuti put nazad pa ga opalio po nosu, i kad su majstori, inače braća blizanci, kazali da star jest ali mu je srce još uvijek zdravo, ali i dodali da možda novi set guma ne treba kupovati. A selidbe, a puti, a parkiranja u malo mjesta, a najbolja prijateljica od derišta koja se užasnula od same pomisli da se itko Twinga odrekne ikada. O Twingu s visoka može govoriti samo onaj koji o Twingu sudi po veličini, ili izgledu. Srčanost tu igra, draga pjevačice. A da se ikad provozala Twingom danas bi joj svako sjedanje za njegov volan bilo i opet poput putovanja što se dogodi kad zagrizeš u spomenutu slasticu obdarenu vještinom teleportacije. Samo, Twingo voze odabrani. Inače, navodno je Shakira posumnjala da je Pique vara kad je u frižideru našla skoro pa praznu teglu njezinog obožavanog džema od jagoda. To se dade razumjeti, to joj dođe k’o neka olakotna okolnost tim više ako joj je spomen Twinga pasao jezika radi, da joj rima bude bolja. U protivnom jalova joj usporedba, isto kao što je dvojcu s početka teksta jalova detekcija.

Nažalost, može čovjek biti i profesor književnosti a da pojma nema o čemu to Proust piše kad kolačić spominje. U mjesecu siječnju krenuo je besplatan obrok za sve, krenulo je međusobno čerečenje planetarno znanog para i krenula je još jedna sjednica onog što se zove Hrvatski sabor. A tamo sjedi i Majda Burić. Možda za nju ne bi šira zajednica ni znala da se sama potrudila nije i to svojski. Snervana i likom i djelom Katarine Peović, te dakako onim što zastupnica Radničke fronte govori, Majda Burić se ustade, okrene profil put Peović te reče: »Gospođa Peović, osim što konstantno učestalo laže i manipulira, osim što kontinuirano pokazuje svoje rusoljubno srce, vrlo vjerojatno i srboljubno, ona je upravo ta koja je prema napisima određenih medija fizički napala svojeg partnera, ona je ta koja vrši nasilje kod kuće i skriva se iza vlastitog imuniteta.« Sve je u ovoj rečenici krivo i nedostojno ne samo Sabora, ali kako god okreneš ono »vjerojatno i srboljubno« ponajviše bode oči. Što znači to što Burić reče? Što misli da je s tim poručila? Ima li neki ogranak u njenoj matičnoj stranci, a stranka joj je HDZ, koji će cijeniti i honorirati ovaj njezin nazovi govor, ili je promašila ceo fudbal s obzirom na to da ju je premijer kojem se rado divi javno pozvao da se ispriča, uz ogradu da je sve vjerojatno bilo u žaru borbe replikama? Misli li Majda Burić da će na ovakvom govoru dobiti izbore pa još u gradu koji može biti svakakav, ali ne i netolerantan? Ipak, možda je tu najintrigantnije pitanje što onu koja je početkom 90-ih, odrastajući u Gorskom kotaru i Rijeci, jamačno imala mali milijun sjajnih i sjećanja vrijednih zgoda svom ratu usprkos, tjera da progovara jezikom mržnje!?

Obitelj, vjera, poštenje, solidarnost, rad, uključivost. To su vrijednosti za koje se zalaže, kazala je onomad za jednu našu tiskovinu Burić. To su, kako reče tad, vrijednosti koje joj je dala i njezina obitelj i HDZ. Ima smisla, Gorski kotar, gdje je rođena, i čine takvi ljudi, srca široka koliko je šuma tamo velika. Što se samo po putu dogodilo!? Jer, ako je Majdi Burić spas od depresivnog siječnja upiranje prstom u onog kome je srca »srboljubno« vjerujući da je kazati nekom da je Srbin uvreda, onda zastupnica iz Rijeke ima ozbiljnih problema s ljudskošću, politikom te na koncu i s razumijevanjem onog što joj je struka, a struka joj je književnost.

Na njezin neprimjeren govor nitko od zastupnika nije promptno, odmah reagirao, baš nitko. Ne čudi to, mi smo sve odlučili riješiti tako da problem šutnemo ispod tepiha. Tako se »kupuje« vlastiti mir, a poremetiti ga ne može ni poražavajući užas kad klinci, ni za školski sendvič dorasli, odu na sportski turnir u Sarajevo pa viču »Ubij Srbina« jer su čuli da se tako oko njih govori, da je Srbin k’o uvreda neka. Trideset godina imamo državu, ušli mi i među 15 uglednih zemalja EU-a, brojimo život u eurima, a Burić lijepe uspomene traži u dubokom glibu. Imali su urednici informativnih uradaka na našim televizijama skoro pa pravo, siječanj jest najdepresivniji mjesec u godini, a ako i nije, učinit će već netko da tako bude. Miss siječnja 2023. očito, nažalost, zna kako se to radi.