Iz druge perspektive

Macronov san o autonomnoj Europi jako je teško ostvariv

Drago Kraljević

Reuters

Reuters

Veoma je teško, gotovo nemoguće očekivati da će Bidenova administracija biti spremna prihvatiti Macronovu doktrinu. Jedan od problema je taj što francuski predsjednik stavlja SAD, Kinu i Rusiju na istu razinu, zaboravljajući da je SAD saveznik EU-a, subjekt s kojim Bruxelles dijeli mnoge vrijednosti, posebice u NATO-u

placeholder


U svome govoru na vojnoj školi »Ecole de Guerre« u Parizu u veljači 2020. godine, Emmanuel Macron, francuski predsjednik, između ostalog je izjavio: »Da bismo izgradili Europu sutrašnjice, naši standardi ne mogu biti pod američkom kontrolom, naše luke i zračne luke pod kineskim glavnim gradom i naše digitalne mreže pod ruskim pritiskom«.


Osam mjeseci kasnije, u studenome prošle godine, Macron je u svome intervjuu za »La Revue Le Grand Continent«, predstavio javnosti svoju novu međunarodnu političku strategiju (doktrinu). Cjelovit tekst intervjua dostupan je na stranicama francuskog Ministarstva za Europu i vanjske poslove: https://www.diplomatie.gouv.fr/fr/.


Macron se dotaknuo širokog spektra pitanja, od budućnosti EU-a do NATO-a, odnosa Francuske i Afrike do klimatskih promjena. U intervjuu je predstavio svoju novu doktrinu u kojoj ponovno pokreće multilateralizam kao okvir za rješavanje međunarodnih pitanja.




Francuski predsjednik ima jasnu ideju da će tijekom narednih desetljeća Europa biti primorana izgraditi prostor strateške autonomije u kontekstu »novog hladnog rata« između Kine i SAD-a. Za Macrona multilateralizam rođen nakon rata nije uspio, poput kapitalizma u svom današnjem obliku. U njegovoj najnovijoj doktrini Europa je kulturološki dio Zapada, ali zemljopisno je dio Azije i, šire, Euroazije. To je glavni razlog,po njegovu mišljenju, zašto je neodrživo da međunarodna politika Unije bitno ovisi o SAD-u. »Ono što je za Europu prirodna politika dobrosusjedskih odnosa, za Bijelu kuću, to povijest kontinuirano dokazuje, može biti uvreda koja je kažnjiva sankcijama, diplomatskom odmazdom ili jednostranim akcijama s ciljem nanošenja štete i bojkota Bruxellesovoj agendi. Strateška autonomija mora se graditi u vojnom, tehnološkom i pravnom smislu«, navodi Macron. On smatra, da će Bidenova pobjeda i nastavak jače transatlantske suradnje biti prilika da EU može na potpuno miran i spokojan način, nastaviti svoju politiku, što saveznici moraju razumjeti. »Moramo nastaviti graditi svoju autonomiju za sebe, na isti način kako to čine SAD i Kina za sebe«, ističe Macron u svome intervjuu. Njegov je konačan cilj, ostvariti stratešku autonomiju, projekt koji neminovno uključuje i sektor obrane.


No veoma je teško, gotovo nemoguće očekivati da će Bidenova administracija biti spremna prihvatiti Macronovu doktrinu. Jedan od problema je taj što francuski predsjednik stavlja SAD, Kinu i Rusiju na istu razinu, zaboravljajući da je SAD saveznik EU-a, subjekt s kojim Bruxelles dijeli mnoge vrijednosti, posebice u NATO-u. Macron u svojoj doktrini nastavlja: »Sjedinjene Američke Države su naši povijesni saveznici, ali naše vrijednosti nisu potpuno iste. Došlo je vrijeme da se preispita takozvani ‘Washingtonski konsenzus’, dogma u kojoj su istine bile: smanjivanje uloge države, privatizacija, strukturne reforme, otvaranje ekonomija kroz trgovinu…. Na temelju te paradigme, naša su se društva gradila na otvorenim ekonomijama i na socijalno tržišnom gospodarstvu koje je vremenom postajalo sve manje socijalno.« No ima i nekih mišljenja koje daju jasno do znanja da »Euroatlantska zajednica ne bi mogla postojati da se odnosi između SAD-a i referentnih sila Starog kontinenta, poput Francuske i Njemačke, temelje na kriterijima jednakosti i pariteta« (»Insider Over«). Kad je riječ o vanjskoj politici, o čemu komentira i »Politico«, »Emmanuel Macron zasigurno je prepoznat kao svjetski lider, ali što više govori, francuski predsjednik sve više otkriva svoje nedostatke na međunarodnoj sceni«.


Na sličan komentar nailazimo i u reviji »Rivista: di studi geopolitici« (2020): »Suverenitet nije ništa bez moći. Ako Pariz uspije iskoristiti svoj vojni i industrijski potencijal za podršku konkretnim europskim obrambenim projektima koji mogu uključiti cijelu Europu i gledajući na Mediteran kao strateški europski, autonomija će moći postati suverena. Inače ćemo govoriti samo o ‘Macronovoj doktrini’.«
Talijanski sveučilišni profesor Carlo Pelanda je »razočaran Macronovim izjavama«. Pritom navodi: »On je i dalje intelektualno najsjajniji europski vođa, ali ga njegove riječi čine ‘povijesnim gubitnikom’. Svi smo dio istog saveza demokracije, a ne dva odvojena bloka. Macron je u tome u krivu« (»Formiche«). Zatim nastavlja: »Jednakost između EU-a i SAD-a postiže se praksom, a ne teorijom. Francuski predsjednik, pak, koristi ovaj dugački intervju da razvije svoje ideje o potrebi ponovnog pronalaska oblika međunarodne suradnje. Ideja europske strateške autonomije ovdje ide daleko izvan domene obrane i saveza. Naravno da moramo tražiti ravnopravan odnos. No Macron je zarobljenik svojih ambicija«, zaključuje prof. Pelanda. Macronovu doktrinu komentirao je i talijanski general Vincenzo Camporini, bivši načelnik Glavnog stožera talijanskih oružanih snaga: »Rekao bih za Macrona, sjajan intervju. Stječe se dojam o nekome tko ima globalnu viziju problema s kojima se suočavamo sa strateškog i povijesnog gledišta. No nekoliko rečenica koje je izgovorio o europskoj obrani, naprosto me zbunjuju. Temelj njegova intervjua je koncept ‘strateške autonomije’ Europe, koju je Pariz već dugo promovirao u svojoj najradikalnijoj verziji, odnosno kao neovisnost od svog prekomorskog saveznika.« Pritom se Camporini poziva na intervju koji je nedavno prenio »Politico« s njemačkom ministricom obrane Annegret Kramp-Karrenbauer, koja »ideju Europe neovisne od SAD-a, smatra iluzijom«.


»Postoji tipičan francuski stav koji bi želio da cijela Europa misli kao Pariz. Osobno imam drukčiji pogled na ideju strateške autonomije«, zaključio je general.


No ima i nekoliko zanimljivih Macronovih stajališta u doktrini, koja vjerojatno prihvaćaju mnogi. Primjerice ovo: »Mi (Europska Unija) skup smo različitih naroda i kultura. Ne postoji takva koncentracija toliko jezika, kultura i raznolikosti ni u jednom drugom zemljopisnom prostoru. Ipak, nešto nas spaja. Napokon, znamo da smo Europljani kad napustimo Europu. Razlike osjećamo kad smo među Europljanima, ali nostalgiju osjećamo kad napustimo Europu. Borba protiv terorizma i radikalnog islamizma je europska borba, borba za naše vrijednosti.


To je istovremeno i borba s nama. Vjerujem da je to suvremena borba protiv barbarstva i mračnjaštva. To što se događa, uopće nije sukob civilizacija. Desetljećima smo se ponašali kao da je Europa jedinstveno tržište. Mi u Europi nismo interno razmišljali kao o ograničenom političkom prostoru. Europa se mora politički preispitati i politički djelovati kako bi definirala zajedničke ciljeve, koji nisu samo delegiranje naše budućnosti na tržište«, naglasio je Emmanuel Macron u svome intervjuu.