Na kraju krajeva

Lovac i(li) lovina

Siniša Pavić

Izbori u doba korone / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Izbori u doba korone / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Sabor se raspušta u ponedjeljak. Izbori samo što nisu. Ponuda je očajna kao i inače. Pitanje anketno nije za koga, nije ni protiv koga, već ima li smisla i da li nam se uopće. Možda bi ipak trebalo, možda je jednostavno došlo vrijeme da se lovina konačno pretvori u lovca

placeholder


Nije tu više ništa nepoznanica, HDZ-u se žuri kapitalizirati ono malo što je od sjaja Nacionalnog stožera ostalo prije nego i slijepci shvate da glavinjamo između želje da oživimo nikakvo nam gospodarstvo i straha da ćemo pri tom razboljeti mali milijun ljudi. Nije dakle pitanja hoće li izbori ili neće, ni kad će izbori kad je svejedno hoće li u lipnju ili srpnju, nije za anketu ni to za koga će te glasati, već se sve svelo na jedno – hoćete li uopće uložiti napor da se jutrom odjenete i dogegate do biračkog mjesta!? Ima li smisla, to je pitanje!


Ima li smisla ako ste recimo onaj čovjek iz Maruševca kraj Varaždina koji je usred korone i određene mu mjere samoizolacije odlučio sjesti u traktor i odvesti gnoj u polje. Procijenio je da je polje prazno, da u kabini od traktora može samo sam sa sobom virus dijeliti, da gnoj na koncu nema tko odvesti ako on neće. Pa su ga primijetili, pa ga ‘ulovili’ da vozi traktor umjesto da je doma, pa mu žurno naplatili 8.000 kuna kazne. Njegova vožnja gnoja na praznu ledinu epidemiolozima je bila jednako opasna kao kod onih što su iz samoizolacije izlazili pa se šetali gradskim ulicama. Jer on je bioterorist. Dva mjeseca poslije onaj koji je ostao lakši za 8.000 kuna gleda i sluša kako su pravila drugačije, kako se iz samoizolacije može na glasanje, kako je maska dovoljna da se priđe kutiji i odradi svoje. Ima li onda u traktorista bioterorista ikakva motiva da izađe na izbore, ili mu ih je prespavati u nekoj novoj samoizolaciji. I ako se ipak odvaži odglasati svoje, vidi li među svim tim mnoštvom stranaka i političara ijednu čunku koja bi sutra znala raditi razliku između gnoja i gnoja, ili bi i opet morao povjerenje dati nekom od onih koji su odavna dokazali da nit’ razlike vide, nit im je do razlikovanja stalo!?


Ne mora biti ni selo ni livada. Može biti grad i to glavni, i ono mali suhe i tvrde zemlje što fingira zelenilo po ulicama u centru da ne bi ispalo kako je sve podređeno asfaltu i parkingu od kojeg grad lijepu paru ubire. I da je normalno mirnodopsko vrijeme, ono u kojem nije ni korone ni potresa zbog kojeg Zagreb izgleda kao distopijski čemer čija vlast se ne može odlučiti bi li da im je grad gradilište ili odlagalište šute, taj otočić zemlje izgledao bi korisno tek da kućni ljubimac potrebu tu obavi. S obzirom da je i korone i potresa, gradske uprave i države što ne ili-ili neće grad obnoviti, taj otok presahli čini se još poraznijim po ljudsku psihu. Zato je istinsko veselje bilo kad je obnoć u Preradovićevoj ulici niknuo vrt, mali, njegovan, uređen, razigran, prkosan i drčan naspram sve te prašine, šute, dizalica, skela. Martina Živković i Boris Novković zovu se oni koji su na čemerna vremena udarili zelenilom, no njihova imena tu su najmanje važna. Važnije bi bilo čuti ima li ime onaj anoniman netko tko je komunalnom redarstvu prijavio »neovlaštenu sadnju cvijeća na javnoj zelenoj površini«. Izlazi li taj uredno na izbore, kojim se načelima vodi, što vidi ili ne vidi u zelenilu, koliko ga ikako pale paragrafi koji ne daju na ‘zelenu površinu’!? Da sve bude apsurdnije komunalno redarstvo grada na aparatima časa nije časilo. Traži se promptno očitovanje onih koji su vrtlarili, prijeti kaznom, naređuje povratak u prvobitno stanje. Još da je znati koje je to stanje prvobitno, seže li do suhe zemlje, ili ide još dalje od toga. Što li samo o pitanju gradskog zelenila misle svi ti HDZ-ovci, SDP-ovci, Škorina desnica, Karamarkova desnica, Mostovi odavno pregaženi i epidemiolozi dakako. Bit će da to nije tema, bit će da izborima paše kad se anonimno špija zbog zelenila. Bit će da je boja od izbora siva. Zelenilo, kultura zagrebačka kojoj se neće dat ni kune, sve to njima i nije tema.




Ma ne mora bit ni ledina ni gnoj ni traktor, ni centar ruševan ni suha zemlja ni zelenilo ni anonimna prijava, može jednostavno bit Vlada, premijer i običan izvještaj sa sjednice na kojoj premijer reče: »Prošli tjedan obilježili smo 75. obljetnicu kraja Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom. U srednjoj Europi kraj rata donio je poraz fašizma, ali nije donio demokraciju. Donio je novi totalitarizam. Takva sudbina je snašla i Hrvatsku koja je pola stoljeća bila lišena slobode i demokracije. Svibanj 1945. je sinonim za strašne poratne zločine. Tada su deseci tisuća ljudi – razoružanih vojnika poraženih snaga ali i velik broj nedužnih civila koji su bježali od uspostave komunističkog režima – od Bleiburga preko Tezna i duž Križnog puta odnosno kolona smrti, pobijeni bez suda i zakapani bez groba. Sve se to događalo nakon službenog završetka rata. Taj zločin izazvao je nemir i strah kod velikog dijela hrvatskog naroda.«


Antifašizam je, pojednostavljeno rečeno, nama drek na šibici. Pa će zato javni servis, onaj kojeg uredno svi plaćamo, gotovo pa čitav jedan dan posvetiti 75. godišnjici Bleiburga i njegovu spomenu ne libeći se u ime višeg cilja i izravno prenositi spomen misu iz sarajevske katedrale makar Sarajevo vrije jer smo im svoje prijepore uvalili. Inače da je antifašizam drek na šibici suptilno nam je rečeno ni manje ni više nego na dan kada se rodio prvi hrvatski predsjednik koji je, eto, bio i general partizanski.


Poljoprivredniku iz Maruševca, vrtlarici i vrtlaru iz Zagreba, prosječnom pretplatniku RTV pristojbe iz Makarske ili Babine Grade, nitko, baš nitko ne bi mogao zamjeriti ništa da na dan izbora, kad god bili, jednostavno ostane doma. A onda se u sred svega pojavi ni manje ni više nago – lovac! Krešimir Sučević Međeral na presici Radničke fronte kazao je nekidan što on o Bleiburgu misli. Problem je, kako reče, da na Bleiburgu to nije tek puka komemoracija za nečije rođake, već se to, kako je istaknuo, pretvara ‘ustaški dernek’ kojemu je cilj revitalizirati ideologiju za koju smo se nadali da je pokopana prije 75 godina. Lovac iz kviza Potjera, čovjek briljantna uma i ogromnoga znanja, umjesto da šutke i dalje skuplja honorar, odlučio se za akciju. Kažu glasi(ne) da se zbog toga HRT-ovo vodstvo gadno uskomešalo, samo, kako ćeš kazniti honorarnog suradnika zbog stava, kad taj stav, štogod tko o njemu mislio, ne remeti činjenicu da je sjajan lovac!? Lovac je javno kazao što misli. U nas se svijet što je pametniji više toga kloni. A trebalo bi da je češće; zbog bioteroriste lociranog na njivi, zbog redarstva što naganja gradske vrtlare, zbog javnog servisa koji ne sumnja da premijer pravo zbori kad priča o antifašizmu i Bleiburgu.


Sabor se raspušta u ponedjeljak. Izbori samo što nisu. Ponuda je očajna kao i inače. Pitanje anketno nije za koga, nije ni protiv koga, već ima li smisla i dali nam se uopće. Možda bi ipak trebalo, možda je jednostavno došlo vrijeme da se lovina konačno pretvori u lovca.