Nije vic neki, ali ajde, poklade u nas ionako traju enormno dugo, i kad službeno završe, pa se može. Malo je na ekavici, ali ajde, nije da se ne razumijemo i nije da je provokacija bilo koje vrste (makar poklade u nas traju enormno dugo, i kad službeno završe, pa se može op.a.) već bi vic bio besmislen da ga se kroatizira. A vic kaže kako je jednoga dana zec k’o mahnit trčao šumom jer su ga krenule ganjati kobre. Kad eto ti dabra. Gleda dabar kako zec mahnito juri pa ga pita: »Zašto bežiš, bre!?« Zec mu na to reče: »Beži bre dabre, idu kobre!« »Ko bre!?«, pita dabar. »Da bre!«, na to će zec.

Nije vic neki, ali dosta plastično objašnjava društveno politički mulj i glib u koji smo zapali zahvaljujući »gospodinu Dabru«, kako ga je to na mekom korčulanskom zazvao ministar graditeljstva i koječega drugog Bačić dok mu je blago kritizirao glazbeni izričaj. Dabro, Dabru, Dabar, sve je to k’o Kobra, Kobre i slično, na prvu samo vic. Na drugu, treću i stopedesetosmu pjevanje pjesme u kojoj je i stiha što spominje grobnicu od zlata u kojoj leži otac svih Hrvata, sramota je možda i najmanje »gospodina Dabra« jer taj nikada neće shvatiti koliko je nedostojno čovjeka veličati Antu Pavelića. Sramota je to skoro pa svih nas jer smo, što svojim činjenjem što svojim nečinjenjem, učinili da se veličanje zločinca i zločinačkog režima uopće događa pa još tako da se pravimo da se dogodilo i nije i da je normalno. Sramota je što nam takvi sjede u Saboru i što o njima ovisi većina. Sramota je što im se daje prostora da sve izvrgnu ruglu tražeći načina da ispadnu velike žrtve dok traže zabrane i one petokrake na limenci piva zlorebeći pritom Domovinski rat i sve ove godine za kojih se gradilo društvo koje će biti tolerantno i razumno. Više nije. Invazija dabrova učinila je svoje, ali o toj invaziji nešto malo kasnije.

Elem, jamačno i zbog toga što nikada prebolio nije izgon iz ministarske fotelje zbog nečeg tako »trivijalnog« kao što je pucanje iz pištolja kroz prozor automobila usred maraka i manekenskog poziranja dok oskudno odjeven nasred ledine drži kalašnjikov u ruci, Dabro ne propušta nijednu priliku da pjesmom zagorča život svima. Ne zagorčava ga samo harmonikašima dok im u mijeh tura euriće, ali ga zato zagorčava čak i svom matičnom DP-u. Jer, Penava i društvo i ovako vise na rubu litice posve ovisni od HDZ-ovoj milosti, i bolno su toga svjesni, taman da im se i manje od spomena grobnice od zlata razbije o glavu. Ali, kako ćeš ostaviti druga u nevolji, tim više što nitko van DP-a i ne zna tko je tu koga i kako zadužio da ga se brani i kad je neobranjivo. A kada je neobranjivo onda je najblaže rečeno obrana redikulozna.

Redukulozno je kada se Stipe Mlinarić Ćipe pravi lud i posve neupućen u stihove, toliko da novinare pita gdje to oni čuju da se u pjesmi spominje Ante Pavelić. Redikulozno je kad god na notornu činjenicu da mu je kolega pjevao što se pjevati ne smije promptno odgovara spominjanjem svega što pjevaju povampireni komunisti koji se njemu snovide. Dabro ide i korak dalje u svom hinjenju posvemašnjeg neznanja. Taj bez problema u mikrofon novinarke RTL-a otprilike veli kako možda u grobnici od zlata leži neki Habsburgovac. Da je samo vidjeti koji je to Habsburgovac otac svih Hrvata, pa da povijest još malo redizajniramo. Pravda se Dabro i da su poklade bile, rezonira da je za poklada dozvoljeno sve onako kako se uvriježio u nas barbarski običaj da se pale lutke političara, kulturnjaka, makar simbolika paljenja Krnje nikada nije bila ta. A baš kao da mu ni to nije dosta evo Dabre kako najavljuje CD s domoljubnim pjesmama. I da, on će u svoja četiri zida raditi što god hoće i voli. Bit’ će da je to ona neka sloboda po DP-u, ona bez imalo odgovornosti.

Ali ajde, za DP se odvajkada znalo kud stremi. Sigurna je oklada bila i to da će se odmah po pjevanju javiti i čelnik stranke DOMiNO da ponudi ruke svojih zastupnika za saborsku većinu, a umjesto DP-ovih. Jedini im je uvjet da im se dade Ministarstvo kulture. Valjda da oni budu ti koji će zabraniti sve što na antifašizam miriše. Njima se nema što nego čestitati na upornosti, ako već nije besramlje iz debele sjene ispuzati svaki put kad neki DP-ovac, u pravilu Dabro, udari u krivu notu. Žalosnija je tu jedino naknadna pamet u HSLS-ovih ljudi, u čelnika im Daria Hrebaka prije svega. Ništa njemu i njima, tako široko liberalnima, nije smetalo, da je milijun ljudi na koncertu Pjevača vikalo da je za dom spremno ne bi Hrebaku smetalo, ali sad im je eto dosta. Pa su odlučno zaprijetili izlaskom iz vladajuće koalicije. Pa su prespavali. Pa je sutradan ono odlučno postalo odlučno možda. Pa su dali premijeru 30 dana da se riješi Dabre. Prije toga će uredno biti dio većine koja će dići ruke za novog ministra socijale i za drugo nešto kad se ukaže potreba. Odlučno sve i sve zato jer i u HSLS-u znaju da sami na vjetrometini ne vrijede skoro pa ništa, pa ako im je imati stranku onda im je i viriti ispod suknje HDZ-a.

Realno, sve ih HDZ pojede samo ako Plenković to poželi. Zašto ne želi!? Zašto nonšalantno gleda kako zli duh kulja iz boce kad mu to neminovnu ruši godinama brižno građen EU imidž!? Eto pitanja na koje i nema razumna odgovora. Jednostavno je razočaravajuće kada čovjek od manira to nazovi pjevanje »gospodina Dabra« objasni kao posljedicu pokladnih običaja i mogućeg utjecaja alkohola. A onda se dakako obruši na ljevicu baš kao da je Dabro od njih natjeran da pjevuši. A onda se nezadovoljan obrecne i na novinara koji ga pita nije li ga strah da će od svega, danas sutra, njegova ostavština biti »dabrovanje«. Plenkoviću ovo ne treba, nikome ovo ne treba, i zapravo ne griješi Jandroković kad kaže da se moglo i pametnije. Samo, tko je mogao pametnije i zašto nije!? Zna predsjednik Sabora i to, ali garant o tome ne bi.

Na koncu eto nam i ljevice koja naivno misli da će zbog svega već sutra neki izvanredni izbori i da će oni biti pobjednici, baš kao da ništa kroz sve ove godine tavorenja u opoziciji nisu naučili. A onda evo i polusvijeta u onim radikalnim komentatorskim zakutcima na društvenim mrežama, onih koji uvijek znaju više, pa evo »znaju« i da je za priču ključno mjesto Dabrina rođenja. Tamo su oni koji ne dvoje kako je svatko rođen u Beogradu odmah po rođenju instruiran da baš 2026. godine hoda po Hrvatskoj i destabilizira je pjevajući ustaške popevke. Dodajte svemu ovome Predsjednika koji se uredno pravi da ga nema, a i bolje da ga nama nakon što je od svih zemalja na svijetu morao otputovati baš u Gruziju, i eto slike i gore od one u vicu. Tamo se bar zna da kobre ne žive na Balkanu. Ali ima zato dabra koji čini štetu.

Ma, lako za Dabru, za Mlinarića, za Hrebaka da njihovo ludovanje, pjevanje, glazbeni izričaj, dvostruke konotacije i žmirenja na otvoreno simpatiziranje ustaštva već nije urodilo posljedicama koje bi morale brinuti svakog iole razumnog. Tu negdje kad je Dabro pjevao uz harmoniku, Studentski centar i Studentski zbor Sveučilišta u Splitu organizirali su na društvenim mrežama nagradnu igru za najbolje maske s maskenbala na kampusu. Na Instagramu su objavili ne desetke fotografija ekipa željnih sudjelovanja. Jedna od njih pozirala je maskirana u nacističkog čuvara logora i grupu logoraša. Odnosno, onaj u sredini imao je odoru nalik stražarskoj i brčiće, a ostala četvorica nosila su prugasta odijela s brojevima na prsima i kapama na glavi. Budućim akademskim građanima, od kojih će sigurno koji biti i uvaženi član neke stranke, ništa tu nije bilo sporno. Iz Studentskog zbora su poručili kako ne žele ulaziti u kreativni izričaj pojedinih maski niti spekulirati o namjerama njihovih autora i izvođača. Dodali su i kako za ideju i za izvedbu maski odgovornost snose sami autori i izvođači. I poručili su kako im je »žao ako je netko masku doživio kao uvredu«. Sročili su sramotno priopćenje koje potvrđuje da smo došli tamo negdje gdje se biti ne smije. I to je zlo. I trebat će veliko umijeće da nazovi studenti shvate gdje je zlu mjesto.

A invazija dabrova!? E da… Bilo je to u doba kad su Penava i Radić i Dabro i Mlinarić bili jedno tijelo. Izlaze tako oni s nekog stranačkog sastanka taman u vrijeme kada su područje oko Novog Marofa napali, izjeli, zauzeli dabrovi. Novinarka RTL-a pokušava pitati Dabru o dabrovima, jer ipak je čovjek ministar poljoprivrede. A njemu se ne da. A kolege mu se slatko smiju razgaljeni zbog igre riječi. A Dabro, sad već stjeran u kut činjenicom da je invazija dabrova Dabrov sektor, lakonski poručuje: »Strategiju imamo – sačuvati dabrove!« I evo odonda Dabro na tome radi, jedino što ne čuva dabrove već se grčevito bori za spas jednog i jedinog »gospodina Dabra«, po cijeni koja je zastrašujuća.