Piše Zlatko Crnčec

Lokalne šerife može smijeniti samo pritisak javnosti

Zlatko Crnčec

Andrej Plenković i Ivo Žinić / Edina Zuko/PIXSELL

Andrej Plenković i Ivo Žinić / Edina Zuko/PIXSELL

Nekretninske akrobacije Ive Žinića ponovo su u hrvatski politički prostor vratile problematiku nesmjenjivih lokalnih čelnika

placeholder


Nekretninske akrobacije Ive Žinića ponovo su u hrvatski politički prostor vratile problematiku nesmjenjivih lokalnih čelnika. Naime, vodstvo HDZ-a zahtijevalo je od Žinića ostavku na poziciju šefa županijske organizacije stranke i da se na lokalnim izborima u svibnju ove godine ne kandidira ponovo za župana. Međutim, ni na koji ga način nije moglo prisiliti da podnese ostavku i na poziciju župana koju trenutno obnaša i čiji mandat završava za nešto više od tri mjeseca.


Naime, župane biraju građani na izravnim izborima, a način za njihovu smjenu toliko je kompliciran i zahtjevan da ih je naprosto nemoguće smijeniti ako oni sami ne žele podnijeti ostavku. To se može napraviti referendumom na koji bi trebalo izaći barem 50 posto upisanih birača, što je nemoguća misija. Drugi način, isto tako nemoguć, jest da se ne izglasa proračun. Ali tada na izbore ide samo predstavničko tijelo, a ne i župan, odnosno načelnik ili gradonačelnik. Ako novi izbori iznjedre vijeće koje opet neće podržati proračun, ne znači da je lokalni čelnik smijenjen. Nego se tada ide na nove izbore. I za čelnika izvršne vlasti i za vijeće. Dakle, i to je više-manje nemoguća misija.


Kada se uvodilo izvorno biranje lokalnih čelnika, logika iza tog poteza bila je jasna. Željelo se prekinuti s nizom kupovina i čudnih pretrčavanja lokalnih vijećnika. Ta je praksa dovodila do toga da lokalni čelnik nikad nije mogao znati danas hoće li ga sutra smijeniti. Čak i kada bi neka koalicija stranaka pobijedila na lokalnim izborima, njen čelnik ili čelnica nisu mogli biti sigurni da će zaista postati prva osoba općine, grada ili županije jer se i u razdoblju između izlaska na birališta pa do konstituiranja lokalnog vijeća znalo svašta događati. Recimo, Zlatko Kramarić bio je dugogodišnji gradonačelnik Osijeka. I na lokalnim izborima 2005. koalicija koju je on vodio osvojila je većinu. Ali ona je bila tanka. Ovisila je o samo jednom zastupniku. I kada je na red došla konstituirajuća sjednica, jedan je njegov vijećnik pretrčao oporbi.




Nije to bio jedini takav slučaj. Stoga su oni koji su na izborima pobijedili pribjegavali raznim načinima da im se većina osvojena na izborima ne istopi prije izglasavanja lokalnog čelnika. Tako je bilo slučajeva da se svi izabrani vijećnici tjedan dana prije konstituirajuće sjednice odvedu u karantenu u neki hotel izvan mjesta stanovanja. I da se u tom razdoblju dragovoljno odreknu uporabe mobitela. A sve samo kako ih protivnička strana ne bi namamila na promjenu mišljenja. To što se posezalo i za ovako bizarnim rješenjima pokazuje kakva je kaljuža hrvatska politika.


Tako je bilo sasvim očekivano da se u jednom trenutku stvorila kritična politička masa koja je promjenom načina izbora lokalnih šerifa željela smanjiti trgovinu u lokalnoj politici. U tom je dijelom i uspjela. Barem kada su u pitanju smjene vlasti kupovanjem vijećnika. Istina, lokalne se čelnike smjenjivalo neizglasavanjem proračuna, ali to se promijenilo na način opisan na početku ovog teksta. I sada smo tu gdje jesmo. Prije se, recimo, župana moglo smijeniti kupovinom jednog ili dva vijećnika. Dakle, relativno lako. A sada je smjena nemoguća zbog užasno komplicirane i faktički neizvedive procedure. Ali nije stvar u tome da je jedan od ova dva načina bolji ili lošiji. Stvar je u tome da se u oba slučaja radi o mutnim radnjama. U prvom su kuverte i kuferi s eurima mijenjali posjednika kako bi se lokalni čelnik srušio. U drugom ovaj ima takvu poziciju da ga se ne može smijeniti ni na pošten, ni na nepošten način. Nije baš jasno kako policija nije uspjela otkriti ni jedan slučaj podmićivanja vijećnika. Osim, naravno, onog kada je Željko Sabo bio osuđen na zatvor na osnovi dokaza koji nije smio uopće biti dio spisa. Pravna je država trebala prekinuti kupovanje vijećnika. A za izravno izabrane lokalne čelnike rješenje bi se trebalo tražiti u nekakvoj zrelosti društva. U pristojnijoj bi zemlji Žinić morao dati ostavku bez obzira što paragrafi onemogućavaju smjenu. Pritisak javnosti bio bi prevelik. I on ga ne bi mogao izdržati. Ali njega nema, kao što nije bilo efikasnih istraga kada je na djelu bio stari model.