Damir Cupać

LNG spektakl u Omišlju

Damir Cupać

Foto: S. DRECHSLER

Foto: S. DRECHSLER

Svijet u kojem živimo opasno je mjesto - od Iraka, preko Sirije, pa do Ukrajine danas

placeholder


Bez energetske suverenosti nema ni nacionalne suverenosti, a to je aksiom koji se potvrdio nedugo nakon početka ukrajinskog rata. Jednostavno, Europska unija je previše ovisna o ruskim energentima da bi mogla preko noći pristati na to da Ruska Federacija zavrne ventile i ostavi je bez plina i bez nafte.


Bio bi to pucanj u vlastite noge. Iako mnogi očekuju da se preko noći i unisono sve zemlje koje su članice Europske unije ujedine kada je riječ o sanakcijama prema Rusiji, to se ne može dogoditi zbog vezanosti za ruske energente. Alternativa je previše skupa da bi se u nekoliko dana napravio energetski zaokret. A to što previše košta, za posljedicu ima slabljenje standarda građana.


Građani čije plaće nagriza inflacija, kojima se poručuje da bi bilo dobro da odjenu deblje majice, građani koji se plaše hoće li ostati bez osnovnih živežnih namirnica i koliko će plaćati hranu, ako je bude, nisu sretni građani. Takvi građani izlaze na izbore, a svaka vlast, bez obzira na politike Europske unije, nije radosna zbog toga. Pokazuje to primjer Francuske koja će se u sljedeća dva tjedna tresti od rezultata drugog kruga predsjedničkih izbora, a kada se trese Francuska, trest će se i cijela Europa. Pa kada se tresu jedna Francuska i Njemačka što i kako napraviti, ne treba puno razmišljati kako bi tek nama bilo.




Od samostalnosti Hrvatske sve smo napravili kako bismo izgubili energetsku suverenost. Kada se prodavala Ina Mađarima, nitko nije previše razbijao glavu, u stvari jest, ali prolazilo je to bez ikakvog problema, uz odmahivanje rukom. Kada je zatvarana rafinerija u Sisku, prošlo je to bez nekog većeg otpora. Kada je zatvarana rafinerija na Mlaki, građani Rijeke su odahnuli jer su prodisali. Danas je tamo mrtav kapital o kojemu nitko previše ne razmišlja jer je problem s lošom kvalitetom zraka riješen. Svi smo se okrenuli zelenim politikama i to je dobro.


Ekologija mora imati prioritet kada je riječ o zemlji koja je prepoznatljiva turistička destinacija. No, kako ekologiju pomiriti s energetskom suverenošću, jer bez nje tresu se i puno veće i jače zemlje od Hrvatske.


Jedan od primjera je LNG terminal u Omišlju. Nije bilo tako davno kada su se koplja lomila oko realizacije ovog projekta. Prirodno je da nitko takve projekte ne želi u svom dvorištu. Ali postoji nešto što je viši interes zajednice i države, a energetska neovisnost i te kako spada u više interese. Danas je vidljivo koliko je dobro što je LNG terminal profunkcionirao jer on jamči građanima Hrvatske da će u najgorem slučaju sljedeće zime proći sezonu grijanja s debljim majicama. Da nije LNG terminala, moguće je, ako se situacija na svjetskom energetskom tržištu, a naročito na istoku Europe, ne stabilizira, da nam ni skafanderi ne bi bili dovoljni, kada govorimo o kućanstvima, a o hrvatskoj industriji, o onome što je od nje preostalo, ne treba ni pričati.


– Ovaj projekt je ekonomski potpuno beskoristan. Dapače, jednako je štetan za proračun Republike Hrvatske i državnih poduzeća, HEP i Inu, poručila je krajem 2020. godine, kada je počeo s radom omišaljski LNG terminal, načelnica Općine Omišalj Mirela Ahmetović, danas i saborska zastupnica SDP-a. Ona je tada priznala da su svi oni koji su se borili protiv izgradnje LNG terminala kod Omišlja, bitku izgubili.


– No, vrijeme će pokazati i dokazati da su sve naše sumnje bile točne, ali ne samo u smislu koruptivnih radnji koje se vezuju uz ovaj projekt, nego i njegove štetnosti sa svih mogućih aspekata po Republiku Hrvatsku, zaključila je tada Ahmetović.


A u međuvremenu, spletom najnesretnijih ratnih okolnosti, u Omišlju spektakl. Počela je nova usluga prekrcavanja plina u tekućem stanju u kamione za prijevoz ukapljenog plina, najavljuje se proširivanje već proširenih kapaciteta, a da bi to bilo izvedivo prema sadašnjim potrebama koje su sve veće, krenut će se i u zahvate na plinovodu od Zlobina do Karlovca.


U idealnom svijetu vođenim humanizmom, možda bi Mirela Ahmetović bila u pravu. Ali svijet u kojem živimo nije takav, svijet u kojem živimo opasno je mjesto – od Iraka, preko Sirije, pa do Ukrajine danas.