Kruži li bauk fašizma Europom. Uglavnom, postoji opće mišljenje, barem u europskoj ljevici i centru, da je to istina. Da kruži. Pa su se takva mišljenja, naravno, mogla čuti i prilikom otvaranja izložbe u Europskom parlamentu u Strasbourgu »Hrvatski antifašistički pokret: Od otpora do prava« koju je organizirao SDP-ov europarlamentarac Marko Vešligaj. Kao i na okruglom stolu koji je uslijedio odmah potom. Ali europska ljevica, pa i ona hrvatska utjelovljena u SDP-u, nikako da shvati da je i ona itekako pridonijela usponu tih krajnje desnih opcija na koje sada upozorava. Ne treba za potvrdu ovakve tvrdnje nekakva minuciozna analiza. Dovoljno je nabrojiti nekoliko temeljnih procesa koji su toliko očigledni da ih može vidjeti svatko tko to želi.

A temeljni je problem taj da je socijaldemokracija prije par desetljeća definitivno digla ruke od onoga na čemu je i zbog čega uopće i nastala. A to je borba za prava onih koji žive od plaće. Ili kako je to davno rekao jedan bradonja, onih koji prodaju svoj rad za nadnicu. Toga više gotovo da nema.

Ni u Europi niti u Hrvatskoj. Dok je bio premijer, Zoran Milanović je govorio o sebi i svojoj stranci kao o liberalnoj opciji. Jer da je nestala tradicionalna radnička klasa pa ljevica više ni nema koga braniti. A Tony Blair je u jednom trenutku na početku svog premijerskog mandata uskliknuo da su gotovo svi u Velikoj Britaniji »sada srednja klasa«. Koje li pogreške.

Naravno, više gotovo da nema tradicionalne radničke klase koja radi u tvornicama gdje je rad izuzetno fizički težak. Mada i tu treba biti jako oprezan, vidi recimo radne uvjete u skladištima najvećih internetskih dobavljača. Tu se zaposlene fizički gazi gotovo kao njihove predšasnike u prvoj industrijskoj revoluciji. Ali ovo je priča koja tradicionalne lijeve stranke gotovo da uopće ne zanima. Ne zanimaju ih posljedice globalizacije koja je europsku industriju preselila na Daleki istok. Pa shodno tome ni sudbina milijuna ljudi koji su se naglo morali prilagoditi novoj realnosti, za što iz niza razloga nisu bili sposobni. Pa su se, nakon što je tradicionalna ljevica nakon stoljeća i pol borbe za njihova prava prezrivo digla ruke od njih, obratili onima koji im barem verbalno nude nekakvu zaštitu.

A to su krajnje desne stranke koje im barem nude jednostavna rješenja za njihove komplekse i teško rješive probleme. Tradicionalna im ljevice ne nudi ništa. Osim tu i tamo pokoju prezrivu opasku kada ovi glasuju za kraju desnicu zbog toga jer im ona barem nešto nudi, ma koliko ta ponuda uglavnom bila prazna i beskorisna. A ljevica se samo čudi da AfD raste.

Tu je i problem nekontrolirane imigracije. Svijet se promijenio i naravno da su u Europu došli milijuni ljudi iz trećeg svijeta u potrazi za boljim životom. Od čega je Europa imala velike koristi. Ali nekontrolirana migracija kakva je često na djelu, recimo ona iz 2015., kada je Angela Merkel u samo par mjeseci u Njemačku pripustila 500.000 ljudi iz trećeg svijeta, razumljivo izaziva strah kod onih siromašnih i manje obrazovanih vezano za to što će biti s njihovim radnim mjestima. Nikakve veze to s rasizmom nema, ali se ta etiketa uredno lijepi svima onima koji postave bilo kakvo pitanje o tome. Njemačka tvrda ljevičarka Sarah Wagenknecht, i sama imigrantskog podrijetla, predložila je da Njemačka znatno smanji priljev stranaca jer da to stvara probleme u društvu. Ostatak ljevice ju je izvrijeđao kao rasisticu. A onda se čude da je AfD na preko 30 posto.

Tu je i rat u Ukrajini. Normalno je da se obični ljudi boje i ne žele da njihova djeca ponovo moraju ići ratovati u ukrajinske i ruske stepe. A socijaldemokrati svugdje uredno glasuju za ratne kredite. Naravno, najveći su ratni huškači takozvana nova ljevica, brutalan primjer su njemački Zeleni, ali ni tradicionalna tu puno ne zaostaje. Tko samo pisne protiv rata, odmah ga se proglašava Putinovim simpatizerom. I protivljenje ratu je tradicionalno lijevi prostor koji je ljevica dobrovoljno napustila. I prepustila ga desnici. Pa se od Berlina do Strasbourga čudi da AfD raste.