Nije to nešto inovativno baš, ali mora se odraditi, bila sezona kiselih krastavaca ili ne bila. Ne mogu zastupnici proglasiti raspust, ni Vlada delegirati ministre za dežurstvo na Markovu trgu, a da se ne pita koga s vrha ove države gdje će za godišnji, kako će ga provesti i što to njima godišnji odmor, pa još da je ljeti, zapravo znači.

Dnevnik Nove TV prvi se sjetio starog dobrog klasika. Štoviše, uloviše oni usred Imotskog ni manje ni više nego li premijera i ministra vanjskih poslova. I dok je premijer suvereno, uz mangupski smiješak, kazao sve da ne bi kazao skoro pa ništa, Gordan Grlić Radman potvrdio je da je bez ikakve konkurencije najveći poeta među svim našim političarima, a možda, tko zna, i šire.

Na pitanje kako će provesti ljeto on, naime, reče: »Ljeto je vrelo, dobro. Na moru sam s obitelji i uvijek uživam u ljepoti Hrvatske. Jer nije, znate, samo uživanje ako vi sjedite na suncu, a sunce je sad alarm, pa morate biti ispod suncobrana. Čak se ne možete ni suncobranom dobro zaštititi koliko su visoke temperature. Odmor je i uživanje, čitanje knjiga, razgovori s prijateljima.«

Oooo s kakvom je samo lovinom novinarka kući otišla! Na prvu se doduše čini kako ministar puše za vrat neprikosnovenom Grunfu iz mega popularne TNT Cvjećarnice, no na drugu je već jasno da se u tim rečenicama ugnijezdilo skoro sve nama bitno.

Tu je upozorenje da se pazimo sunca, dakle zdravstveni aspekt. Tu je poruka koliko je obitelj važna, dakle socijalno-crkveni aspekt. Onda je tu i priznanje kako je lijepa naša Hrvatska, nama najljepša.

A tu je i nužan podsjetnik kako odmor nisu samo ležaljke na plaži, skupe kuglice sladoleda, partijanje kojekakvo i ne daj bože uživanje u jeftinim pićima, već je odmor najveći kada se duša i um opuste skroz uz dobru knjigu i mudar razgovor s prijateljima. Wow! Ljeto je vrelo, ljeto je dobro…. Bog, Hrvati, vjera, domovina, zdravlje i kultura. Sve!

Premijer je govorio prvi i kazao da je kolovoz prepun događanja taman da mu godišnji odmor bude isparceliziran posve. Njega je običnom smrtniku bilo lakše za razumjeti.

Prvo obljetnica Vojno-redarstvene akcije Oluja, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan branitelja, a onda deset dana kasnije Velika Gospa. Ima i između još koječega, ali ovo su ljeti ti kameni međaši koji ti hoćeš-nećeš daju misliti i puno šire od toga što će se svečano blagovati i ima li još koji dan praznični da ga se u godišnji ukalkulira.

Gužve po cestama tih su datuma najveće, temperature su najveće, svijeta je posvuda najviše. Idealni su to uvjeti za samopropitkivanje. Listaš stranice novina, pa one internetske, pa gledaš društvene mreže i misliš se štošta.

Razgovor novinski s bivšim ravnateljem strukovne škole u Šibeniku tjera te, primjerice, put strukovnih zanimanja, put činjenice da nitko neće u zidare, ali hoće opet među mesare da ove što klime ugrađuju i ne spominjemo.

Samo, još malo i neće biti živućih meštara da majstore poduče, a što će biti onda nitko pojma nema. Tko je mogao i na to misliti u ovih trideset godina, na to koje će nam radne snage trebati, kakvih zanimanja i kud će svijet sve otići.

Nije to više kao prije da jednom zapisano traje u vjekove. Sad se sve mijenja na dnevnoj bazi. A koliko god da se mijenja nema te umjetne inteligencije da zna zidove zidati. Uf… Vazda su teška promišljanja iz sektora gospodarstvo i održivost. Malo dalje je kultura. Ona možda spasi.

Na Facebooku sve puno dojmova i fotografija iz pulske Arene. Nick Cave je sišao među ljude i dao cijelog sebe ljudima željnim propovjednika koji će znati kako se govori o ljubavi.

Onima koji nisu bili u Puli ostaje da sami sebi objasne zašto nisu. Onima koji su bili na koncertu u Šibeniku džaba je objašnjavati išta. Svijet je željan ono malo dobrih mudraca koji su u stanju pregrmjeti najveće boli i voljeti i dalje.

Svijet je željan istinskih propovjednika, makar nije zamjeriti ništa ni onima koji sve to gledaju iz daleka sve u strahu da ih emocije ne pregaze skroz. Može uostalom za blagdana i drugačije, da je vala neka prazna, da je osama, da je promišljanje i da je vjerovanja kako ima smisla sve čak i kad se ogromna jahta bezobrazno parkira tamo gdje se parkirati ne smije.

Kum Vedran je, primjerice, odlučio krenuti takvim nekim putem. On je sebi za blagdana, možda oba, snimio film španjolski, kojem bi se naslov dalo prevesti i s »Ljudi s kata«.

Dva para što žive stan iznad stana, puno godina braka, rutina koja ubija, nezadovoljstvo neko i na koncu ipak odluka da se proba dalje i bolje. Nije Španjolska na kraj svijeta. Sve je to jedan te isti Mediteran, jedna te ista Europa, isti neki ljudi od krvi od mesa.

U dane oko Gospe sve to u pravilu bude slično samo što je još mrvu osobnije. Sjetimo se i da nam je zdravlje važno, i da su nam djeca važna, da nam starci nisu krivi što smo ovakvi kakvi jesmo, da je vrijeme za želje i čestitke baš kao da je Gospa džuboks koji radi samo za nas, taj jedan dan i nikada više.

Sve to, pa još zaodjenuto u lepršavo ljetno ruho da ne padne teško na želudac sva ta površnost koju manje-više uredno prakticiramo. Od blagdana nadalje ionako ćemo drugačije, samo da shvatimo tko smo, što smo i kud smo to krenuli, bilo da smo država, bilo da smo njeni stanovnici, bilo da odgovore tražimo sami ili da to radimo u društvu gomile.

No, znaju svi ti dnevnici, introspekcije, mreže kojekakve odvesti i dalje od ministarske definicije ljeta. Znaju ubosti gdje smo najtanji i gdje nikakve obrane nema.

Podsjećaju stari zapisi kako je prije četiri godine, na dan od Oluje, preminuo novinar Vladimir Matijanić. Preminuo je jer tvrdoglavo do kraja vjerovao u sustav, u to da je ovo zemlja za sve naše ljude.

Možda zvuči pojednostavljeno, ali sve što je Matijanić za života napisao bilo je baš zato da bude pošteno, da je jednako, da je uređeno, da je zakonito, da je za sve.

Ma, ne ide to, ne znamo mi tako. Pa kada se čovjek za kolovoških blagdana zapita gdje smo, što smo i kud to idemo bude mu i teško jer nismo odmakli daleko. Moglo se i moralo bolje.

Za obilježavanja Dana pobjede u Kninu političari daju izjave svakom tko im priđe. Spominju uključivost, ističu ravnopravnost, često se čuje spomen pojma činjenica i istina, ima nešto i jednakosti u njihovim izjavama, a i ima puno potrebe da nam se kaže kako nam je gledati u budućnost.

Gradonačelnik Splita sve to sublimira štreberski dok u dahu govori kako je Dan pobjede trenutak ponosa, trenutak od stvaranja demokracije i slobode, temelj koji nam je dan da na njemu gradimo Hrvatsku koja je uključiva, koja je bez podjela, koja ima kulturu dijaloga pa da tako novim generacijama osiguramo bolju budućnost.

Ne daju se političari sa zadane crte čak ni kada Petar Vlahov u Dnevniku HRT-a od ministra obrane »suptilno« traži da potvrdi kako se s istinom nije zaje… Možda je posve krivo, ali teško je vjerovati da nemaju figu u džepu dok govore što su naučili.

Lakše je vjerovati onom gospodinu koji je u reportaži slatko kusao vojnički grah, a onda s veseljem kazao: »Dok je grah hrvatski, ne more bit’ loš!« Velike ideje i mali narodi.

I ministar koji uči: »Ljeto je vrelo, dobro. Na moru sam s obitelji i uživam u ljepoti Hrvatske. Jer nije, znate, samo uživanje ako vi sjedite na suncu, a sunce je sad alarm, pa morate biti ispod suncobrana. Čak se ne možete ni suncobranom dobro zaštititi, koliko su visoke temperature. Odmor je i uživanje, čitanje knjiga, razgovori s prijateljima.« A(j)me(n).