Žetončić. Mali žeton. Žeton koji lako upada, ukliže, dihta tamo gdje treba, onako vješto istokaren da ga ubaciš, da stisneš dugme i da dobiješ traženu uslugu. Ili je taj, ili je onaj što ga junaci filmova vrte dok za kakvim kockarskim stolom čekaju što će im sreća donijeti. Žetončić. Mali žeton, može biti onaj gore opisan, a može biti i važan kotačić političkog života, one parlamentarne demokracije, kako u nas tako i oko nas. Jer, nitko nije imun na to da ili bude žetončić ili da navabi kakvog žetončića, pa ga spremi u džep i čuva dok ne dođe trenutak da ga se sjeti. Zvuči ružno, ali je tako. I nije da su pri tom zli novinari i politički analitičari izmislili pojam.

Pukim slučajem se evo poklopilo da se žetončići i opet spominju taman na datum kada je preminuo bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Pet godina već ima, što samo svjedoči kako vrijeme leti. No, Milana Bandića ne zaboravlja se tako lako koliko god brzi protok vremena zaboravu išao na ruku. Ostavština je bivšeg gradonačelnika tolika da svako malo izleti nešto na čemu njemu možemo zahvaliti. Možemo mu zahvaliti i na žetončićima. Jer, kako piše onomad Faktograf, a danas ChatGPT, upravo je Bandić autor ove kovanice. Priča kaže da je u veljači 2019. godine, u Bjelovaru, na utemeljiteljskoj skupštini stranke MB365 Bandić kazao: »Trenutno nas je 11, ali još dva-tri žetončića imam u džepu.« I spomen žetončića se proširio poput kakvog ljetnog požara, taman toliko snažno i dalekosežno da danas drugog imena ni nema za političke prebjege, za one što lete iz stranke u stranku kad im se učini da je drugdje ugodnije nego u matičnom jatu. Odnosno, ima još jedan možebitni izraz što kazuje isto, no taj se bolje primio u regiji, ili regionu. A taj je – preletač!

Hvala Borisu Rašeti, marnom novinaru 24 sata, što nas podsjeti na Preletačevića. Ljubiša Preletačević Beli, kandidat za predsjednika Srbije na izborima u Srbiji prije jedno devet, deset godina godina. Fiktivan, izmišljen lik, a tako stvaran onako vazda odjeven u bijelo, nasmijan i spreman na geg, šalu i pošalicu taman da ne zna čovjek je li istinu govori ili samo vuče birače za nos. Preletačević zato da bude simbol svih tih ptica političkih što jato mijenjaju kako im drago i kad im padne na pamet, uvijek za svoj interes ma koliko redom govorili da je sve to u interesu birača. Pa da ne bude da se rasipaju glasovi na puste Preletačeviće, neke idu jednom jedinom i jedinstvenom. Toliko je kampanja Belog bila zanimljiva da se nije odoljelo zovu već se pošlo u Mladenovac vidjeti je li čovjek stvaran. I bio je. A sve kao zezanje. Neki će kasnije reći da je Beli bio samo lutka na koncu koja je ukrala nešto glasova tadašnjoj oporbi. Drugi će kazati da je Beli bio onaj ispušni ventil naroda nezadovoljnog vazda istim licima i politikom. Beli nije uspio. Od sveg osta tek članak u novini i slika rukovanja na najvišoj razini. Bali je danas tko zna gdje i zove se opet imenom svojim Luka. Ali to preletačević je ostalo živjeti, isto kao i žeton. Jer, žetoni su neuništiva neka vrsta.

Duga je lista naših znanih žetončića, ljudi koji su šetali s lijeva na desno (češće op.a.) i s desna na lijevo (rijeđe op.a.) već po nekoj »unutarnjoj« potrebi. Zapravo, ide se tamo gdje je vlast, jer biti uz vlast garantira opstanak i gdjekoji ustupak, makar bi oporbeni SDP morao razmisliti malo koji su to razlozi zbog kojih su žetoni tako često regrutiraju baš iz njihovih redova. Što s tom strankom suštinski ne valja da se tako rado na njenu listu ide i onda tako lako iz njenog krila bježi!? Nema to puno s ideologijom veze, ako ima išta. Neki su žetončići nakon promjene dresa mirni k’o bubice dok skrušeno rade što se raditi mora. Drugi su žestoki k’o papar ne bi li trajali i dulje od jedne vrtnje ruleta, recimo onako kako je istinski žestok Hrvoje Zekanović. I svi su, skoro svi, po promjeni svog političkog djelovanja na naglo nezavisni. Nezavisni dok recimo dižu onu presudnu ruku za sve što im Vlada stavi na glasanje, nezavisni dok kao jedan svoje poteze obrazlažu interesima građana.

Boška Ban novi je naš žetončić na političkoj sceni. U Sabor ju je dovela lista SDP-a. Pa se dala među nezavisne, štogod to značilo. Pa je odlučila stati uz vladajuću koaliciju, a sve u interesu onih koji su je birali i u pustoj želji da svi skupa krenemo put centra, a ne da se glođemo ovako lijevi i desni. Sve je legitimno, tim više što Boška Ban ima manire, ima širok osmijeh, ima eleganciju taman takvu da možda uistinu i vjeruje u sve što govori. Ali, trista mu žetončića i onako općenito govoreći, što je to uopće i kakva je pozicija nezavisnih zastupnika!? Je li to izmišljeno samo zbog prelijetanja? Jedno su, naime, Nezavisne grupe građana koje sa svojom listom idu na izbore jer imaju neke zajedničke političke ciljeve ili svjetonazor. Ali, nezavisni koji su istupili iz političkih stranaka, što je to? Ne bi li ipak bilo poštenije da se vrati mandat stranci koja te lansirala, jer one su, kakve god bile, jedine koje su definirane kao one koje okupljaju ljude oko neke političke ideje i posreduju između vlasti, institucija i građana. Odnosno, ako živimo u predstavničkoj demokraciji, koga onda gospođa Ban predstavlja!? Bilo bi zanimljivo sve to i čuti i vidjeti, ali nismo mi te sreće. Ne postoje žetončići da bi se odgovori davali. Oni su tu da prevagnu tamo gdje treba. Ništa manje i ništa više ne treba ni od Boške Ban očekivati. Iz Sabora je sada maknuti ne može nitko, barem dok je ovaj saziv na snazi. Famozni »interes građana« ili »birača« je zadovoljen.

Elem, i bilo kako bilo, Boška Ban riješila je, pa makar i nakratko bilo, možebitni problem sa saborskom većinom što ga je iznjedrio slučaj Dabro. Zapravo, riješio je sve premijer koji je ovih dana morao biti bolno svjestan one što veli da miševi kolo vode dok mačke nema. Uistinu je i lijepo i dobro bilo vidjeti premijera u Kijevu zajedno s drugim europskim čelnicima kako i opet daje potporu ukrajinskom narodu, junačkom narodu koji je već četiri godine u strašnom ratu kojeg nisu htjeli. A onda dođeš doma i moraš disciplinirati kojekakvu političku sitnež. Jer, mnogi su se pokazali sitnom ribom zadnjih dana, bilo da su vladajuću koaliciju šatro rušili, bilo da su se besramno nudili da je spase. Liberali u jedan kut, Penavino ljudstvo u drugi, žetončić na stol i eto mira. Do daljnjeg. Jer, dobar običaj od žetončića nikada nestati neće i, slikovito rečeno, veća je mogućnost da se Republikanci u Senatu i Kongresu okrenu protiv Trumpa nego da Boška Ban iz Sabora iseli. Sva je kako treba, sve je taman tako da i oni nama inače neskloni analitičari s istoka sa sjetom ustvrde da ako išta treba priznati Hrvatima onda je to taj idealan omjer reda i nereda.

Godina je bila 2019. kada je Milan Bandić lansirao pojam žetončić. Koju godinu prije pojavio se Preletačavić. I koliko god zaslužni bili za sve što se događa s političkim prebjezima ipak bi bio red istaknuti i neke suštinske razlike između istinskih velikana i malenih figurica. Jer dok je Bandić, uza sve što je radio, imao farabutskog stila koji je vazda privlačan masama, Preletečević je nudio pravi pravcati šou, performans, golu istinu dok je biračima sav njihov jad bacao u lice. Danas se ne nudi ništa osim floskula, ni fineca dok nas se mulja, ni geg dok nas se suočava s grubom istinom. Zapeli smo u području bez signala otupjeli od svega. Ako smo se za to borili, kao što Boška Ban očito vjeruje da jesmo, onda je sve pod kontrolom i u redu. Leti, leti, leti žeton onako kako cvrči, cvrči, cvrčak. Lektira je to, ne politika.