Božić je vrijeme čuda, no da će nam čudo ovih dana donijeti Ustavni sud malo tko se mogao nadati. Čudu su se zato nadali u udruzi Sjena, udruzi za koju je većina nas čula jednom nekada nešto, a onda smo ih zaboravili onako kako se zaboravljaju mnoge bitke mnogih ljudi s kojima ili ne dijelimo isti problem, ili ne dijelimo uvjerenje da se sve loše da promijeniti nabolje, a krivo ispraviti. U udruzi Sjena zato ni trena nisu gubili nadu, nisu gubili volju, nisu gubili predanost. Znali su da je njihova borba za pravu stvar, pa im se, u ovo blagdansko doba, sve vratilo po dobru. Zapravo, nije se vratilo po dobru nego je sada onako kako je od početka trebalo biti da je država bila svjesna svojih obveze, da je poštovala jednostavnu činjenicu da svim svojim građanima mora osigurati dostojan život. No, ako je zakazalo ministarstvo, u ovom slučaju ono rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, nije Ustavni sud i to ovaj u redizajniranom sastavu.

Ustavni sud ukinuo je odredbe po kojima osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama nemaju pravo na osobnog asistenta ako njihov roditelj ima status roditelja njegovatelja. Također je ukinuta, među ostalim, i odredba po kojoj djeca, dakle osobe mlađe od 18 godina koje se ne školuju nemaju pravo na osobnog asistenta. Ustavni sud usvojio je ogromnu većinu primjedbi koje su podnijeli predlagatelji iz Udruge Sjena, ali i deseci obitelji osoba s invaliditetom. Ogromnu pobjedu ostvarile su osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama i njihove obitelji jer su na Ustavnom sudu uspjele srušiti diskriminatorne i nepravedne odredbe Zakona o osobnoj asistenciji.

Da se nešto veliko dogodilo sugerirali su već u srijedu navečer Facebook statusi, no da bi se ti statusi posve razumjeli ipak je trebalo biti mrvu bolje upoznat s tim tko je Suzana Rešetar i što je uopće problematika zbog koje je udruga Sjena tražila konačni sud od Ustavnog suda. Četvrtak ujutro je zato razjasnio sve, pogotovo ako ste nabasali na N1 televiziju i Natašu Božić Šarić, srčanu novinarku koja je malo kad sretnija pred kamerom bila nego taj tren dok je ispred Ustavnog suda pričala o povijesnoj odluci i povijesnoj pobjedi. I bome povijesno je i to iz više razloga.

Povijesno je i poučno jer uči što se sve može kad se ima argumenata, kad se ne posustaje s borbom i kad vas vode mudri neki i srčani ljudi kao što je očito Suzana Rešetar iz udruge Sjena. Suzana Rešetar je majka autističnog djeteta. Suzanu Rešetar zovu Lavicom oni koji su imali priliku upoznati je. Suzana Rešetar je ona koja za sebe kaže da je mater, mater koja će za svoje dijete učiniti sve, jer sustav ne čini i nije učinio ništa. Prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u fokusu su udruge Sjena i Suzane Rešetar. I stala je udruga Sjena mnogima na žulj, jer nema tu cifranja tko god je preko puta. Tu se razgovara bez dlake na jeziku, štono bi se reklo. Pa kad se treba nekom reći da laže, onda Rešetar to i kaže. Pa kad treba pokazati glavešini srednji prst onda se i pokaže. Samo takav netko mogao je ovu bitku dotjerati do kraja.

A samo netko najblaže rečeno naivan, ako ne i bezobrazan, mogao je Suzanu Rešetar, udrugu Sjena, roditelje djece s teškoćama u razvoju, invalide i sve koji su tražili pravo na osobnog asistenta makar im roditelj i imao status roditelja njegovatelja, nazvati ulicom. Neće njemu ulica diktirati što mi je raditi, otprilike je kazivao svo ovo vrijeme borkinjama i gdjekojem borcu za pravo i pravdu ministar socijale Marin Piletić. I »ulica« je uzvratila udarac i naučila ga poniznosti, dakako bude li iz svega ovoga nešto naučio za dobro svoje i dobro onih o kojima bi njegovo ministarstvo moralo skrbiti. Bude li razuma u ministra makar će se ispričati bez fige u džepu, progledati na naglo i shvatiti da mu je »ulica« partner, a ne protivnik. Samo, vjerojatno je tužna istina da je Piletić naglas rekao ono što većina naših političara misli, ali su mastima premazani taman toliko da to ne izgovaraju javno.

Vjerojatno je krenuo sve lomiti preko koljena da se ispune zadaće, ušpara koji euro, otrgne gdje se ne smije pa da se dade gdje već ima. I to je možda i ona njihova osnovna greška, od koje mnogošto loše kreće, to što oko sebe vide samo »ulicu«. Toj »ulici« lako je okrenuti leđa, samo »ulica« pamti i »ulica« je jača nego li se čini, jer svako toliko na »ulici« stasa netko poput Suzane Rešetar.

A kako bi mogla prosvijetliti političare, tako bi ova odluka Ustavnog suda morala prosvijetliti i narod, ljude. Empatija može sve, zajedništvo može sve, pravi razlozi i motivi mogu sve. Borba nije uzaludna, makar istina bila da traje i da na tom putu stotinu frustrirajućih prepreka ima. Cilj je zato velik i veliko je kad Ustavni sud u svoj odluci istakne da pravo na podršku koja je neophodna za namirenje temeljnih zdravstvenih i životnih potreba povezanih s invaliditetom nije socijalna povlastica koju država osigurava svojom socijalnim politikom, već Ustavom zajamčeno pojedinačno pravo osobe koja se s tim invaliditetom suočava. »Država nema slobodu procjene hoće li osigurati tu vrstu nužne podrške. To je njena ustavna dužnost«, poručili su suci. A ta vrsta podrške, pišu oni, proizlazi iz objektivnih potreba osoba s invaliditetom čije podmirenje je nužno za očuvanje osnovnog ljudskog dostojanstva, i ona nema »rok trajanja« li »radno vrijeme«. Ljudsko dostojanstvo. To bi moralo biti ono prvo svima na pameti, a tek onda sve ostalo. A nije.

Ustavni sud donio je svoju odluku jednoglasno. I to je, ako ćemo pravo, čudo neko u zemlji u kojoj se sumnja u sve i svakog, često i s pravom i na osnovu iskustva. Nema imenovanja u nas koje nije zaslužilo podozrivost i sumnju, odvajkada je tako tko god da je na vlasti, pa je prijepora bilo i kod izbora novih članova Ustavnog suda dok se gledalo s koje bande se suci delegiraju. Ova odluka vraća nadu da je pravo i mudrost i poštenje ipak prije i preče od svega. Neće uvijek bit jednoglasno, podijelit će se društvo garant kadikad možda i tako da će iziritirati pola puka, ali ova odluka vraća nadu da ipak nakon svega ima netko tko štiti ono spomenuto dostojanstvo ljudsko. Priča je jednostavno i dobra i lijepa i taman takva da nas nagna da prestanemo rezignirano vjerovati kako je dugoročno u tom srazu s administracijom svaka bitka u konačnici izgubljena. Čini se da ipak nije, da ne mora biti. I dobro je da »ulica« nekad i pobijedi. Ako ništa drugo, taj strah u političara od »ulice« dobar je za demokraciju i njeno zdravlje.

– Alergična sam na političare koji ne rade svoj posao. Ne znam kad smo kao narod došli do situacije da se bojimo političara. A mi smo ih birali, mi ih plaćamo. Oni su tu da služe nama, a ne mi njima! Ti čovječe za to imaš ministarsku fotelju, premijersku fotelju, predsjedničku fotelju, gradonačelničku, da budeš na usluzi svojim građanima, pogotovo najnemoćnijima, kazivala je Suzana Rešetar onomad gostujući kod Aleksandra Stankovića u emisiji »Nedjeljom u 2«.

A onaj spomen »ulice«!? Nakon svega iz udruge Sjena poručuju: »Mi smo majke, a ne »ulica«. Mi smo roditelji djece s invaliditetom, skrbnice, njegovateljice i građanke koje su branile ustavna prava svoje djece kad je država zakazala.« Pri tom najavljuju nastavak borbe za izmjenama zakona koje će osobnu asistenciju napokon učiniti pravom, a ne privilegijom. I da, kako to jednom reče Suzana Rešetar: »Nema finoće kad se boriš za temeljna ljudska prava svog djeteta.« Dalo bi se iz njihovih i njenih riječi svega naučiti, kako o empatiji tako i o borbi, pa da čuda nisu samo o Božiću, da ih ima ovakvih čim češće. Treba vam ‘samo’ jedna Lavica i prava »ulica«.