Nakupi se za života, i kad je posve prosječnog trajanja, povijesnih nekih trenutaka, onih što se dogode jednom u mali milijun godina. Ima ih taman toliko da je mudro zapamtiti gdje ste bili kada su se dogodili, bilo da znate onim nepopravljivim znatiželjnicima odgovoriti na pitanje što počinje s onim »gdje si bio«, bilo da se unucima možete po stare dane pohvaliti svojom memorijom i kakvim takvim sudjelovanjem u krojenju povijesti. Trenutak kada se na Trgu svetog Petra začuje ono Habemus Papam nesumnjivo je jadan od tih događaja. Imamo Papu! Imamo Lava XIV.!

S obzirom na to da je bijeli dim prokuljao uz dimnjaka u četvrtak popodne posve je legitimno da ste se recimo našli na trosjedu šokirani činjenicom da na Doma TV cijeli tjedan idu epizode nove sezone »Gorskog liječnika«, a vi, samljeveni poslom, za to niste ni znali makar ste iskreni štovatelj. Pa ste krenuli tući po snimalici, kad zazvoni telefon. »Imamo Papu! Imamo bijeli dim!«, čuješ s druge strane slušalice. Već!? A nema ni dva dana da se kardinali okupili da to među sobom riješe. Jest, pravila su stroga, nema mobitela unutra da se selfiji okidaju, i jelo i pilo su skoro pa posne naravi, sve se čini da čim kraće traje, ali samo četiri kruga glasanja tome se bome malo tko nadao.

Dim je tu, telefon je zazvonio i sada nema druge nego batalit dr. Grubera i okrenuti se prijenosu iz Vatikana. Čeka se da izabrani izađe na onaj balkon koji je toliko visoko da Papa i ne može biti netko kome je dan strah od visine. Čeka se da se obznani koje je papinsko ime sebi uzeo pa da iz imena pokušaju stručnjaci iščitati koji mu je program, plan i ciljevi. Čeka se da mu se vidi lice, pojavnost, ima li osmijeha na licu ili nema, pa da se makar tako na osnovu prvog dojma pokuša odgonetnuti hoće li nam ovaj Papa biti drag i mio. Jer, papa Franjo je podigao ljestvicu visoko. Taj je izašao onomad na isti taj balkončić i odmah je bilo jasno da je jedan od nas. I bome, činilo se da to čekanje da nam se ukaže Papa traje satima makar nije ni pola sata prošlo. Trajalo je toliko da ni oni pusti gosti po studijima naših televizija više nisu znali o čemu bi divanili. Onda su se pojavili kardinali, svi mahom dobre raspoloženi, pa smo čuli onu »Habemus Papam« da bi pred svijet i narod izašao Robart Francis Prevost iliti Lav XIV.

Vjerovao čovjek u išta ili u ništa ima nešto duboko emotivno u tom trenutku. Sve na tren postaje važno, i to zašto je odabrao ime Lav pa da se se poput zadnjeg Pape Lava zauzima za socijalnu pravdu i radništvo, a onda i to što je u svom prvom obraćanju kazao. Spominjao je Lav XIV. u govoru svako malo mir, potrebu za mirom, potrebu za dijalogom, a onda je pozvao sve da nam se ne treba bojati. Spominjao je sva što treba, jer i onom tko je do malo prije gledao Gorskog liječnika valjda nikada nije bilo jasnije da su ratovi itekako mogući. Dan prije Dana Europe, dan prije dana kad se slavi pobjeda nad fašizmom, novi je papa govorio o miru, jednakosti, ljubavi za sve, o dijalogu. A to svatko normalan mora pozdraviti, baš kao što bi svatko normalan mora vidjeti da jedno bez drugog ne ide, da slobode nema ako fašizma ima, a bome kulja on posvuda. A i to što je Amerikanac ne čini se tako loše u ova vučja neka vremena.

Ne čini se loše ni što je matematičar, niti je za baciti to što voli tenis. Čini se zato humorno spomenuti se kako smo mi onomad imali HDZ-ovca koji je proročanski, prije ohoho godina i ne htijući u jednoj rečenici navodno spojio i Franju i Lava, kazavši ‘ustani Franjo lave i rikni«. Dobro, mislio je na drugog Franju i na lava kralja životinje, ali nekako se čovjek svega sjeti za povijesnih trenutaka. A bome podosta simbolike svakojake ima i u činjenici da se na onom balkončiću, da bude praktički prvi do pape u tom povijesnom času, progurao kardinal Vinko Puljić. Jučer bolestan toliko da dvoji hoće li uopće put Rima, a danas Bogu hvala zdrav taman toliko da uspije stati uz bok Lavu. To samo naše gore liste može. I neka našeg svijeta. No, ono što je možda i najfascinantnije od sveg je brzina kojom su se kardinali odradili izbor. I dok su oni sve odradili u tjedan dana konzultacija i dva dana izbora bez da s tim maltretiraju naokolo sve i svakoga, mi se evo mučimo tjednima s sitnicom koja se zove lokalni izbori.

Možda i jest mrvu neumjesno povlačiti paralele, ali nije lako ni izbjeći činjenicu da su svi izbori u konačnici jedan drugom nalik koliko god ih kićenost činila drugačijima, baš kao ni činjenicu da onaj koji će pobjednički na balkon zagrebačke, osječka, riječke, splitske zgrade gradske uprave neće izazvati ni malo oduševljenje u nikog osim u bliže rodbine, ako i u nje. Dok su se kardinali okupljali, u Otvoreno HRT-a su ovaj tjedan stupali oni koji u spomenutim našim velikim gradovima imaju neke šanse da uđu u drugi krug izbora za gradonačelnika, odnosno gradonačelnicu. Prvi dan Osijek. U studiju samo dvojica, Ivan Radić i Vjeran Marijašević. Radić u anketama ide preko 70 posto, Marijašević oko 15. U Radića lista onih koji su mu ziheraški dali podršku goleme, ne vidi joj se kraja, baš kao da mu ne bi bilo dovoljno da je samo njegov HDZ podrška. Uz Mariješavića SDP i Možemo. Obojica pristojni ljudi, pa i dok igraju predizborni ping pong tko je što obećao, tko što napravio i tko će što napraviti. Tu se ide od stanogradnje i vrtića do komaraca i NK Osijek. Oko nogometa se jedino i složiše, da mora NK Osijek bolje. O svemu drugom svatko vuče na svoju stranu taman tako da nitko tko gleda pametniji i nema zašto biti. Dan drugi, studio isto, s tim da se u Otvorenom očekuje kreševo, jer uvijek je kreševo kada je Split u igri. U Splitu kampanja nije ni blizu uglađena k’o ona u Osijeku, tu se uvelike maše kaznenim prijavama, sudskim spisima, vadi na van prljavo rublje. No, onda onaj koji ima najviše šanse za pobjedu ne dođe u studio jer ne želi s Željkom Kerumom sjediti u istoj prostoriji. I sve se raspadne. Nama Ivice Puljka, nema kreševa. Taman da opet čujemo gomili pustih obećanja bez ikakva pokrića i da se nagledamo outfita u HDZ-ova kandidata Tomislav Šute koji je posve nalik onom što rado nose svi dužnosnici Hrvatskog nogometnog saveza.

Dan treći. Evo Rijeka. Tu je u studiju najviše ljudstva. To je grad u kojem najviše kandidata prelazi magični prag od pet posto, taman da mogu sjesti u Otvoreno. Tu je i najviše žena i to je dobro i lijepo. I tu je Marko Filipović. Nezavisni Filipović silom abecede sjedi do Sandre Krpan. Do jučer su rame uz rame krojili politiku u ime SDP-a. Sad su žestoki protivnici. Ma nisu blagi prema Filipoviću ni Petra Mandić, ni Iva Rinčić, dok Denis Vukorepa i Nebojša Zelič sve to nekako muški solidarno i sućutno rade blaže. I što Marko čini? Netremice gleda pred sebe, ravno u kameru. Ne da licu da grimasom otkrije što zapravo o svemu misli. Jedva da se namršti kad mu nešto ne paše dok se trudi da se ne vidi kako mu svi idu pomalo na živce. O budućnosti Rijeke, dakako, nismo čuli ništa. O strategiji nekoj koja je više od demagogije isto ništa. Kako bi i mogli u to malo vremena i zašto bi uopće itko na nacionalnoj televiziji krojio svoju lokalnu politiku. Lakše je to oko kuće, na svom terenu, šotokuco štono bi se reklo.

Šećer na kraju donio je Zagreb, bojkot sučeljavanja aktualnog gradonačelnika jer mu smeta što »prljavi igraju prljavo«, a onda i prčevito odbijanje ostatka društva da sjednu u studio u kojem Tomaševića nema. Jer o čemu će kad svu kampanju na njegovu rušenju temelje. U studiju ostade tek Ivica Lovrić, čovjek koji je onomad izašao ispod Bandićevog skuta. Evo ga kako sam malo divani s Mislavom Togonalom, malo sam sa sobom. Sva što treba znati i lokalnim izborima stalo je u taj tužni kadar u kojem javni servis pušta dva čovjeka da govore o gradskim problemima okruženi praznim crvenim stolcima. Samo, ako već nema nekog tijela poput onog kardinalskog da vođeni naputka s nebesa izaberu pravog, s čim se u ovoj našoj malomišćanskoj bitci za fotelje voditi!? Programi šuplji, respekt prema biračima mizeran, kampanje pune udarac ispod pojasa. A vele da nam valja raditi lokalno da bi globalno bilo kako treba. A mi se još ni smeće nismo naučili odlagati kako valja. Zatvoriti sve koji prelaze prag u prostoriju bez signala, uz posnu hranu dok ne osvijeste koji je od njih zaslužio bijeli dim čini se posve legitimna ideja.

Na dan kada je svijet, i mi s njim, dobio Lava XIV. u kojeg velike nade polaže, mi smo pride dobili i hrpu praznih stolaca da nam glume kandidate u sad već posve lošem scenariju od lokalnih izbora. Ni mira, ni dijaloga, ni ljubavi za sve. Samo prazni stolci. Ali, nije svako zlo za zlo, jer kad dođe vrijeme da se sjetite gdje ste bili i što ste radili kada smo dobili novog Papu, možda se baš zbog tih stolaca prisjetite svega. Imamo Lava za velike stvari i to je dobro. Za one male trebat će malo misliti vlastitom glavom, jer ono »djeluj lokalno misli globalno« nekako obrnuto previše i ne vrijedi.