S obzirom na to da je Friedricha Merza pobijedio s tijesnim rezultatom, Laschet će se nakon preuzimanja nove dužnosti morati najprije pozabaviti jačanjem jedinstva Kršćansko-demokratske unije, najjače njemačke stranke
Tko je Angela Merkel, simbol stabilnosti i rasta Njemačke, koja dužnost kancelarke obnaša već četvrti mandat, nekad Kohlova miljenica, danas najmoćnija žena u Njemačkoj? Rođena je 1954. u Hamburgu, Zapadna Njemačka, kao Angela Dorothea Kasner. Iste godine je s roditeljima preselila u Istočnu Njemačku (DDR). Njezin otac Horst Kasner bio je luteranski svećenik, a majka Herlind učiteljica engleskog i latinskog jezika. U Templinu (DDR) je 1973. godine završila srednju školu. Iste godine odlazi u Leipzig studirati fiziku, gdje je 1978. godine diplomirala. Tamo je upoznala svog prvog supruga, kolegu studenta fizike Ulricha Merkela. Angela i njezin suprug razveli su se 1982. godine, nakon čega je zadržala prezime Merkel. Godine 1986. u Berlinu je stekla zvanje doktora znanosti. Nakon pada Berlinskog zida postaje članicom novonastale stranke Demokratski pokret. Od 1991. godine, zahvaljujući snažnoj podršci tadašnjeg kancelara Helmuta Kohla, započinje njezina uspješna politička karijera. Ubrzo postaje savezna ministrica za žene i mladež (1994. -1998.), a potom savezna ministrica za okoliš, zaštitu prirode i nuklearnu sigurnost. U razdoblju od 1998. do 2000. godine obnaša dužnost glavne tajnice CDU-a, a 10. travnja 2000. godine izabrana je za predsjednicu stranke. Kao čelnica CDU-a, Merkel se morala nositi s dugotrajnim negativnim učincima financijskog skandala i podjelama u stranci. Premda se nadala da će se kandidirati za kancelarku na izborima 2002. godine, većina njezine stranke izrazila je sklonost Edmundu Stoiberu iz Kršćansko-socijalne unije (CSU), sestrinskoj stranci iz Bavarske. Nakon što su CDU-CSU izgubili izbore, Merkel postaje čelnica oporbe. Godine 2003. javno je podržala vojnu invaziju na Irak, opisujući je kao »neizbježnu akciju«, optužujući kancelara Gerharda Schrödera (SPD) za antiamerikanizam. U rujnu 2005. godine, Merkelin CDU/CSU pobjeđuje Schröderov SPD s 35,3:34,2 posto, nakon čega postaje kancelarka Savezne Republike Njemačke.
Odlaskom Angele Merkel mnogima će ostati u sjećanju, ne samo kao kancelarka koja je vodila najsnažnije gospodarstvo u Uniji, već i kao de facto europski vođa. Njezina odluka 2015. godine da primi velik broj migranata izazvala je ozbiljne napetosti u desnom centru. Takav pristup imigrantskoj politici ojačao je stranku krajnje desnice Alternativa za Njemačku. Upućeni tvrde da je glavni razlog za njezinu četvrtu kandidaturu bio Donald Trump. Dugo je bila neodlučna, kada se u prosincu 2016. godine trebala odlučiti hoće li ponovno biti kandidatkinja za kancelarku. Procjenjujući da bi Donald Trump mogao pobijediti, došla je zaključka da »ne može ostaviti Zapad izložen tolikim promjenama odjednom«. Jedna anketa iz listopada 2020. godine pokazala je da 75 posto ispitanika u 14 europskih zemalja vjeruje Angeli Merkel više nego bilo kojem drugom čelniku Unije. Tijekom njezina uskoro četiri puna mandata, Njemačka je prvi put nakon Drugog svjetskog rata postala dominantna politička i ekonomska sila u Europi.
Kancelarku će mnogi pamtiti po nekim važnim odlukama i karakternim osobinama. Primjerice, po stilu upravljanja koji karakterizira pragmatizam i sposobnost posredovanja. Pokazala je spremnost da ponekad uvaži i stavove svojih političkih protivnika, što je rijetkost kod današnjih političara. Neke Merkeličine postupke tijekom ekonomske krize u eurozoni 2008. godine mnogi su ocijenili previše rigidnim. Njezino ponašanje u izbjegličkoj krizi snažno je utjecalo na odnose unutar CDU-a i CSU-a. Takva politika je ojačala radikalnu desnicu u EU-u. Ostat će zapamćena i po tome što se založila da se postupno ukine nuklearna energija nakon nesreće u Fukušimi 2011. godine. Nije odustala od izgradnje plinovoda s Rusijom. Njemačka je u svijetu pohvaljena zbog brzog i učinkovitog odgovora na koronavirus. Business Insider smatra da njezin uspjeh i uspjeh zemlje u cjelini počiva na vladinoj jasnoj i racionalnoj komunikaciji s građanima…
Unatoč greškama koje je Angela Merkel učinila tijekom proteklih 16 godina kao kancelarka najmnogoljudnije i ekonomski najmoćnije europske zemlje, ona i dalje uživa veliku podršku njemačkih građana. Prema jednom od najnovijih istraživanja javnoga mnijenja iz siječnja ove godine, CDU uživa podršku 35 posto građana. Toliko imaju socijaldemokrati, desnica Afp, liberali i ljevica zajedno. No ima i onih koji prozivaju Angelu Merkel zbog neuspjelih nacionalnih reformi, krize eura, nekontrolirane invazije imigranata. Zamjeraju joj što je popustila Viktoru Orbanu koji je uspio spriječiti da se na ključne dužnosti u EU-u izaberu »spitzenkandidati« Weber (pučani) i Timmermans (socijaldemokrat). Njezini najoštriji kritičari smatraju da ona »predstavlja simbol europske nesposobnosti da najprije u vlastitu kuću dovede red, dok istovremeno prisiljava druge države na provođenje ekonomskih reformi, držeći pritom lekcije Grcima, Španjolcima, Portugalcima i Talijanima« (The Harvard Gazette).
Što će se dogoditi nakon isteka njezina mandata, to pitanje sve češće postavljaju građani Njemačke i EU-a. Na digitalnom kongresu CDU-a (glasovalo se putem PC-a) protekle subote, između tri kandidata izabran je novi predsjednik. Prethodno su trojica kandidata održala kratke govore u praznoj kongresnoj dvorani, nakon čega su delegati konvencije na kućnim računalima pristupili glasovanju. U drugom krugu Armin Laschet je pobijedio suparnika, tvrdog konzervativca Friedricha Merza koji je svojedobno u CDU-u bio optužen da je u sukobu interesa. Povodom završetka političke karijere Angele Merkel, Merz se odlučio ponovno vratiti u politiku. Prema riječima glavnog tajnika CDU-a Paula Ziemiaka, na konvenciji je glasovao 991 delegat. Laschet je dobio 521 glas, 466 delegata glasalo je za Merza, a četiri su bila suzdržana. U prvom krugu je pobijedio Merz. Pojedini analitičari ističu da je za predsjednika izabran centristički konzervativac koji jamči kontinuitet Angele Merkel. U govoru na stranačkoj konvenciji, Laschet je između ostalog rekao: »Nećemo predati Njemačku teroru desnice.«
Armin Laschet rođen je 1961. godine, a član CDU-a je postao s 18 godina. Studirao je pravo i bavio se novinarstvom. Njegovi prvi politički izbori datiraju iz 1989. godine, kada je postao gradski vijećnik u rodnom gradu Aachenu. Pet godina kasnije postao je savezni zastupnik u Bundestagu. Bio je član Europskog parlamenta, ali je 2005. godine podnio ostavku jer je preuzeo dužnost premijera države Sjeverna Rajna-Vestfalija. S obzirom na to da je Friedricha Merza pobijedio s tijesnim rezultatom 52:48 posto, Laschet će se nakon preuzimanja nove dužnosti morati najprije pozabaviti jačanjem jedinstva Kršćansko-demokratske unije, najjače njemačke stranke.
Pobjedom Lascheta, neki očekuju, ako bude bio izabran za novog kancelara, da će CDU biti naklonjeniji liberalima. O tome je, ipak, još preuranjeno razgovarati jer će se za kacelarsku dužnost vjerojatno natjecati još dva jaka igrača: Markus Söder iz CSU-a (Bavarska) i ministar zdravstva Jens Spahn (CDU). Što se vanjske politike tiče, Deutsche Welle procjenjuje da Laschet pripada onima koji žele ojačati EU i transatlantske odnose. Julian Rappold iz njemačkog Vijeća za vanjske odnose u novoj koalicijskoj vladi CDU/CSU-a vidi Zelene, a ne Liberale, a socijaldemokrati će, po njegovom mišljenju, najvjerojatnije odustati od koalicije s CDU-om (Formiche). Sada je Laschet postao predsjednik najveće stranke desnog centra u EU-u, pobijedivši vrlo moćnog suparnika Friedricha Merza, protivnika Angele Merkel. To znači da je, iako tijesnim rezultatom, pobijedila politika kontinuiteta i umjerenosti. Sada Lascheta očekuju veliki izazovi, ne samo u zemlji, već i u EU-u gdje CDU ima vodeću ulogu u grupaciji pučana. Njegova sposobnost pregovaranja, tolerancije i uvažavanja drukčijih mišljenja i stavova, ako bude izabran za kancelara, bit će na velikoj kušnji, posebice kada se bude suočio s politikama mađarskog premijera Viktora Orbana i poljskog premijera Mateusza Morawieckog.
Iz druge perspektive
Laschet je osvojio CDU, ali još je vrlo neizvjesno može li naslijediti Mutti
Drago Kraljević
24. siječanj 2021 08:43
Reuters
S obzirom na to da je Friedricha Merza pobijedio s tijesnim rezultatom, Laschet će se nakon preuzimanja nove dužnosti morati najprije pozabaviti jačanjem jedinstva Kršćansko-demokratske unije, najjače njemačke stranke
Tko je Angela Merkel, simbol stabilnosti i rasta Njemačke, koja dužnost kancelarke obnaša već četvrti mandat, nekad Kohlova miljenica, danas najmoćnija žena u Njemačkoj? Rođena je 1954. u Hamburgu, Zapadna Njemačka, kao Angela Dorothea Kasner. Iste godine je s roditeljima preselila u Istočnu Njemačku (DDR). Njezin otac Horst Kasner bio je luteranski svećenik, a majka Herlind učiteljica engleskog i latinskog jezika. U Templinu (DDR) je 1973. godine završila srednju školu. Iste godine odlazi u Leipzig studirati fiziku, gdje je 1978. godine diplomirala. Tamo je upoznala svog prvog supruga, kolegu studenta fizike Ulricha Merkela. Angela i njezin suprug razveli su se 1982. godine, nakon čega je zadržala prezime Merkel. Godine 1986. u Berlinu je stekla zvanje doktora znanosti. Nakon pada Berlinskog zida postaje članicom novonastale stranke Demokratski pokret. Od 1991. godine, zahvaljujući snažnoj podršci tadašnjeg kancelara Helmuta Kohla, započinje njezina uspješna politička karijera. Ubrzo postaje savezna ministrica za žene i mladež (1994. -1998.), a potom savezna ministrica za okoliš, zaštitu prirode i nuklearnu sigurnost. U razdoblju od 1998. do 2000. godine obnaša dužnost glavne tajnice CDU-a, a 10. travnja 2000. godine izabrana je za predsjednicu stranke. Kao čelnica CDU-a, Merkel se morala nositi s dugotrajnim negativnim učincima financijskog skandala i podjelama u stranci. Premda se nadala da će se kandidirati za kancelarku na izborima 2002. godine, većina njezine stranke izrazila je sklonost Edmundu Stoiberu iz Kršćansko-socijalne unije (CSU), sestrinskoj stranci iz Bavarske. Nakon što su CDU-CSU izgubili izbore, Merkel postaje čelnica oporbe. Godine 2003. javno je podržala vojnu invaziju na Irak, opisujući je kao »neizbježnu akciju«, optužujući kancelara Gerharda Schrödera (SPD) za antiamerikanizam. U rujnu 2005. godine, Merkelin CDU/CSU pobjeđuje Schröderov SPD s 35,3:34,2 posto, nakon čega postaje kancelarka Savezne Republike Njemačke.
Odlaskom Angele Merkel mnogima će ostati u sjećanju, ne samo kao kancelarka koja je vodila najsnažnije gospodarstvo u Uniji, već i kao de facto europski vođa. Njezina odluka 2015. godine da primi velik broj migranata izazvala je ozbiljne napetosti u desnom centru. Takav pristup imigrantskoj politici ojačao je stranku krajnje desnice Alternativa za Njemačku. Upućeni tvrde da je glavni razlog za njezinu četvrtu kandidaturu bio Donald Trump. Dugo je bila neodlučna, kada se u prosincu 2016. godine trebala odlučiti hoće li ponovno biti kandidatkinja za kancelarku. Procjenjujući da bi Donald Trump mogao pobijediti, došla je zaključka da »ne može ostaviti Zapad izložen tolikim promjenama odjednom«. Jedna anketa iz listopada 2020. godine pokazala je da 75 posto ispitanika u 14 europskih zemalja vjeruje Angeli Merkel više nego bilo kojem drugom čelniku Unije. Tijekom njezina uskoro četiri puna mandata, Njemačka je prvi put nakon Drugog svjetskog rata postala dominantna politička i ekonomska sila u Europi.
Kancelarku će mnogi pamtiti po nekim važnim odlukama i karakternim osobinama. Primjerice, po stilu upravljanja koji karakterizira pragmatizam i sposobnost posredovanja. Pokazala je spremnost da ponekad uvaži i stavove svojih političkih protivnika, što je rijetkost kod današnjih političara. Neke Merkeličine postupke tijekom ekonomske krize u eurozoni 2008. godine mnogi su ocijenili previše rigidnim. Njezino ponašanje u izbjegličkoj krizi snažno je utjecalo na odnose unutar CDU-a i CSU-a. Takva politika je ojačala radikalnu desnicu u EU-u. Ostat će zapamćena i po tome što se založila da se postupno ukine nuklearna energija nakon nesreće u Fukušimi 2011. godine. Nije odustala od izgradnje plinovoda s Rusijom. Njemačka je u svijetu pohvaljena zbog brzog i učinkovitog odgovora na koronavirus. Business Insider smatra da njezin uspjeh i uspjeh zemlje u cjelini počiva na vladinoj jasnoj i racionalnoj komunikaciji s građanima…
Unatoč greškama koje je Angela Merkel učinila tijekom proteklih 16 godina kao kancelarka najmnogoljudnije i ekonomski najmoćnije europske zemlje, ona i dalje uživa veliku podršku njemačkih građana. Prema jednom od najnovijih istraživanja javnoga mnijenja iz siječnja ove godine, CDU uživa podršku 35 posto građana. Toliko imaju socijaldemokrati, desnica Afp, liberali i ljevica zajedno. No ima i onih koji prozivaju Angelu Merkel zbog neuspjelih nacionalnih reformi, krize eura, nekontrolirane invazije imigranata. Zamjeraju joj što je popustila Viktoru Orbanu koji je uspio spriječiti da se na ključne dužnosti u EU-u izaberu »spitzenkandidati« Weber (pučani) i Timmermans (socijaldemokrat). Njezini najoštriji kritičari smatraju da ona »predstavlja simbol europske nesposobnosti da najprije u vlastitu kuću dovede red, dok istovremeno prisiljava druge države na provođenje ekonomskih reformi, držeći pritom lekcije Grcima, Španjolcima, Portugalcima i Talijanima« (The Harvard Gazette).
Što će se dogoditi nakon isteka njezina mandata, to pitanje sve češće postavljaju građani Njemačke i EU-a. Na digitalnom kongresu CDU-a (glasovalo se putem PC-a) protekle subote, između tri kandidata izabran je novi predsjednik. Prethodno su trojica kandidata održala kratke govore u praznoj kongresnoj dvorani, nakon čega su delegati konvencije na kućnim računalima pristupili glasovanju. U drugom krugu Armin Laschet je pobijedio suparnika, tvrdog konzervativca Friedricha Merza koji je svojedobno u CDU-u bio optužen da je u sukobu interesa. Povodom završetka političke karijere Angele Merkel, Merz se odlučio ponovno vratiti u politiku. Prema riječima glavnog tajnika CDU-a Paula Ziemiaka, na konvenciji je glasovao 991 delegat. Laschet je dobio 521 glas, 466 delegata glasalo je za Merza, a četiri su bila suzdržana. U prvom krugu je pobijedio Merz. Pojedini analitičari ističu da je za predsjednika izabran centristički konzervativac koji jamči kontinuitet Angele Merkel. U govoru na stranačkoj konvenciji, Laschet je između ostalog rekao: »Nećemo predati Njemačku teroru desnice.«
Armin Laschet rođen je 1961. godine, a član CDU-a je postao s 18 godina. Studirao je pravo i bavio se novinarstvom. Njegovi prvi politički izbori datiraju iz 1989. godine, kada je postao gradski vijećnik u rodnom gradu Aachenu. Pet godina kasnije postao je savezni zastupnik u Bundestagu. Bio je član Europskog parlamenta, ali je 2005. godine podnio ostavku jer je preuzeo dužnost premijera države Sjeverna Rajna-Vestfalija. S obzirom na to da je Friedricha Merza pobijedio s tijesnim rezultatom 52:48 posto, Laschet će se nakon preuzimanja nove dužnosti morati najprije pozabaviti jačanjem jedinstva Kršćansko-demokratske unije, najjače njemačke stranke.
Pobjedom Lascheta, neki očekuju, ako bude bio izabran za novog kancelara, da će CDU biti naklonjeniji liberalima. O tome je, ipak, još preuranjeno razgovarati jer će se za kacelarsku dužnost vjerojatno natjecati još dva jaka igrača: Markus Söder iz CSU-a (Bavarska) i ministar zdravstva Jens Spahn (CDU). Što se vanjske politike tiče, Deutsche Welle procjenjuje da Laschet pripada onima koji žele ojačati EU i transatlantske odnose. Julian Rappold iz njemačkog Vijeća za vanjske odnose u novoj koalicijskoj vladi CDU/CSU-a vidi Zelene, a ne Liberale, a socijaldemokrati će, po njegovom mišljenju, najvjerojatnije odustati od koalicije s CDU-om (Formiche). Sada je Laschet postao predsjednik najveće stranke desnog centra u EU-u, pobijedivši vrlo moćnog suparnika Friedricha Merza, protivnika Angele Merkel. To znači da je, iako tijesnim rezultatom, pobijedila politika kontinuiteta i umjerenosti. Sada Lascheta očekuju veliki izazovi, ne samo u zemlji, već i u EU-u gdje CDU ima vodeću ulogu u grupaciji pučana. Njegova sposobnost pregovaranja, tolerancije i uvažavanja drukčijih mišljenja i stavova, ako bude izabran za kancelara, bit će na velikoj kušnji, posebice kada se bude suočio s politikama mađarskog premijera Viktora Orbana i poljskog premijera Mateusza Morawieckog.