Barba Mile svakog je radnog dana oko 15 i 30 sati izlazio na zadnjoj stanici dvojke na zametskom okretištu i u trlišu se uspinjao malom uzbrdicom kako bi ušao u Ulicu braće Bačić. Vraćao se s posla. Izgledao je zadovoljan, na njegovom licu nikada se nije vidio umor. Ako ga je i bilo, nestajao je jer je bio blizu svoje obitelji, supruge i dvojice sinova. Izgledao je kao čovjek koji se ne boji jer zna da ono što radi ima smisla jer će na kraju mjeseca dobiti plaću i da njegova obitelj ne mora strahovati. Znao je da može osigurati djeci školovanje. Barba Mile radio je do penzije u »Rikardu Benčiću«.

Vjerojatno ni on ni njegove kolege nisu mogli ni zamisliti da će jednog dana pasti zidovi koji su ih tijekom radnog vremena dijelili od riječkih ulica.

Vjerojatno nisu mogli zamisliti da će prestati proizvodnja i da će na mjestu gdje je od 1948. do 2005. godine bila tvornica motorne opreme i ljevaonica biti otvorena nova zgrada Gradske knjižnice.

Tijekom proteklih dana puno je napisano o tom kapitalnom riječkom kulturnom projektu i o važnosti knjižnice kao posebne memorije i posebnog mjesta koje će svjedočiti da u gradu na Rječini živi pitom i civiliziran narod.

Narod koji cijeni knjigu koja ga čuva i koja mu omogućuje da pokuša shvatiti kako je barba Mile više od tri desetljeća ponosno odlazio na svoje radno mjesto i kako je u 15 i 30 izlazio na zadnjoj stanici dvojke da bi se vratio kući i pitao suprugu je li sve u redu i jesu li Igor i Zdenko bili dobri u školi.

Došla su vremena da danas čovjek na mobilnom uređaju može pronaći sve informacije koje mu trebaju. Ali nema tog mobilnog uređaja koji može zamijeniti šetnju među policama na kojima je posloženo znanje. Knjižnica je izbor, kao i sve drugo. Možeš ići u nju kako bi naučio, kako bi se informirao ili zabavio, a i ne moraš.

No, grad koji drži do sebe taj izbor mora omogućiti. Zato što oni koje zanima mogu uzeti Tehničku enciklopediju i pročitati natuknicu o riječkoj tvornici »Rikard Benčić«. Da bi naučili da je ta tvornica dobila ime po partizanskom borcu i predratnom radniku u radionici Matea Skulla, brodokovaču Rikardu Benčiću, koji je ubijen 1944. godine.

Navodi se da je u početku proizvodnja bila usmjerena za potrebe Jugoslavenske ratne mornarice, a poslije se profilirala kao jedan od najznačajnijih domaćih proizvođača motorne opreme. U enciklopedijskoj natuknici podsjeća se da je »Rikard Benčić« smješten u kompleks zgrada na riječkoj Brajdi koji je nekoć zauzimala Rafinerija šećera Rijeka, osnovana 1750. godine, a od 1851. godine Tvornica duhana Rijeka koja je potkraj Drugog svjetskog rata prestala s radom, nakon što je stradala u savezničkom bombardiranju.

Za one koji žele znati više, nije problem otići u novu zgradu Gradske knjižnice, a mogu podatke naći i na mreži svih mreža.

No, ono što neće naći su priče radnika koji su do 2005. godine zarađivale za kruh u »Benčiću«, do godine kada se sve raspalo i kada je prostor tvornice prešao u gradsko vlasništvo. Rijeka je u to tranzicijsko vrijeme bila izgubljena.

Mnoge tvornice postale su gradski mrtvi kapitali, a Grad Rijeka nije znao što će s tim napraviti, a da je i znao, nije bilo sredstava da se stvari pokrenu s mrtve točke.

Barba Mile vjerojatno je svaki put kada je dvojkom odlazio kao umirovljenik na riječku placu, s penzijom bijednom da bjednija ne može biti, gledao iz dvojke zatvorene dveri tvornice u kojoj je desetljećima proizvodio.

Nema povijesnih knjiga u kojima će se moći pročitati što je točno osjećao barba Mile i je li bio tužan. Ali poznavajući tog smirenog i dobrog čovjeka, valja vjerovati da je bio sretan kada je pročitao da će prostor bivše tvornice biti pretvoren u muzej, Dječju kuću i novu zgradu Gradske knjižnice.

Sve samo da ga ne guši tuga dok bus prolazi pored godinama zatvorenih vrata u Krešimirovoj ulici iza kojih se u njegovo vrijeme proizvodilo.

Imali smo mi u Rijeci knjižnicu i prije nego što je preseljena u moderan i reprezentativan prostor. Zato je šteta što u novom Art-kvartu nema brojnijih spomena na barba Milu i njegove kolege. Nije da se nije moglo. Stajao je tamo nekada i mali tvornički dimnjak koji se mogao sačuvati kao podsjetnik na jedno vrijeme, ali je sravnjen sa zemljom.

Valjda je tako moralo biti, pao je dimnjak kao prinos lojalnosti novoj državi.

Zadnja knjiga koju je ljudski lanac prenio u novu zgradu Gradske knjižnice bila je knjiga Radmile Matejčić »Kako čitati grad«. Iz te knjige dade se naučiti da svako vrijeme nosi svoje i da bez poznavanja dijakronije, sinkronija neće dobro funkcionirati.

Onaj tko je želio vidjeti, vidio je da su u ljudskom lancu bili i nekadašnji radnici »Benčića«, a s njima i barba Mile.

Onaj tko je želio vidjeti, vidio je lanac nade.