Kada je Christine Lagarde 2019. došla na čelo Europske središnje banke, Europa se borila s niskim gospodarskim rastom, no nije bilo inflacije. Ono što se dalje događalo, svijet je okrenulo naopako. Već 2020. pojavila se pandemija. Zatvaranje gospodarstava ECB je popratio ekspanzivnom politikom, niskim ključnim stopama i otkupljivanjem državnih obveznica. Zapravo se nastavila politika helikopterskog novca koju je prije Lagarde provodio Mario Draghi. Ubrzo je počeo rat u Ukrajini. Došlo je do prekida isporuke ruskog plina, što je rezultiralo snažnim energetskim šokom za Europu, a posljedično i snažnim inflatornim pritiscima s kojima se borimo i danas. Moglo bi se reći, na početku mandata Christine Lagarde postojao je jedan veliki problem – ekonomska stagnacija, a sada, na njenom skorom odlasku, stagnacija je udružena s inflacijom (stagflacija). Stope rasta u eurozoni i dalje su slabe, jedva nešto više od nule, a monetarnih poticaja više ne smije biti jer se mora suzbijati inflacija. ECB ima cilj od 2 posto, no sada je inflacija dvostruko veća.

U jednom je periodu, tijekom 2022., prešla i u dvoznamenkasti teritorij. A čak do ljeta iste godine ECB je ključne stope držao negativnima, na minus 0,5 posto. I tek ih je onda počeo naglo povećavati. U godinu dana narasle su za 4,5 postotna boda, na 4 posto. To je i glavna zamjerka na rad Lagarde, da je prekasno prepoznala opasnost od teške, dugotrajne i tvrdokorne inflacije, smatrajući je tek prolaznim fenomenom, te da je prekasno reagirala povećavanjem ključnih stopa. Inflaciju troškova nije naravno izazvala središnja banka, niti je za nju odgovorna. Osim što je već tada u sustavu bilo puno novca koji se lako »nalijepio« na nove uvjete. Sama je inflacija inicijalno bila izazvana energetskim šokovima i geopolitičkim previranjima. No, mnogi misle da se taj inicijalni rast cijena nije odmah ozbiljno shvatio. Monetarna politika tu je možda zakasnila, a inflacija ponude prebacila se na inflaciju potražnje. Kada su se inflatorna očekivanja počela sidriti – bilo je gotovo.

Za primjer, američke Federalne rezerve su u 2022. s povećanjem stopa krenule odmah u ožujku. ECB je – čekao ljeto. No, s obzirom da su ekonomska kretanja ionako sve više uvjetovana političkim, postavilo se pitanje, što uopće može monetarna politika u tom novom poretku, osim da održava kakvu takvu stabilnost cijena i omogućuje nesmetani protok financijskih tokova. I ostane što neutralnija, u smislu da ne popusti pritiscima da tiska novac. Monetarna politika postala je dakle podosta nemoćna i u vlastitom dvorištu: ne samo dok »gura« i potiče, nego i kada steže i djeluje restriktivno. Znači, Lagardein period bio je turbulentan, težak i obilježen tipovima kriza kakve Europa dugo nije vidjela. Čak i globalna financijska kriza iz 2008. djeluje lakše. U međuvremenu su krenule i protekcionističke prakse. Amerika je uvela carine, što je dodatno pogodilo europsku ekonomiju, ali i dalo dodatni poticaj rastu cijena, i to i u Europi i u SAD-u, gdje je republikanska stranka sada to platila gubitkom prevlasti u Kongresu. Unatoč Trumpovom protivljenju, i novi guverner Feda Kevin Warsh opet je krenuo dizati ključne stope, pa su dvije monetarne politike, s dvije strane Atlantika, donekle i sinhronizirale. Lagardein mandat istječe krajem listopada iduće godine, a formalno s dužnosti odlazi početkom veljače. Njezin je odlazak i politički motiviran. Ona se miče »na vrijeme«, prije izbora u Francuskoj, kako bi Emmanuelu Macronu, koji je uvelike utjecao i na njeno imenovanje, omogućila da utječe i na to tko će biti budući guverner.

Dva su službena kandidata – nizozemski guverner Klaas Knot, te bivši španjolski guverner Pablo Hernandez de Cos. O novom guverneru odučivat će se de facto »u paketu« s još dva upražnjena mjesta u ECB-u, glavnog ekonomista i jednog člana izvršnog odbora. Lagarde će se, kada napusti ECB, vjerojatno angažirati i na lobiranju za pobjedu centrističkih snaga u Francuskoj, kontra Marine Le Pen. Christine Lagarde pravnica je i političarka, čiji je obuhvat djelovanja, od početka bio širi od monetarnog, a u taj se »širi kontekst« i vraća. Lagarde je naime završila pravo, a ne ekonomiju, a zanat je prvo brusila u međunarodnim odvjetničkim kancelarijama. Godine 2005. ušla je u politiku, te je za vrijeme predsjedničkih mandata Jacquesa Chiraca, a kasnije Nicolasa Sarkozyja, bila ministrica vanjske trgovine, poljoprivrede i ribarstva, gospodarstva, financija, industrije. Prešla je 2011. u MMF, gdje je zamijenila Dominiquea Straussa-Kahna. U ECB je došla 2019. Rekla je da ranije odlazi jer želi slobodno govoriti, a ne biti sputana monetarnom politikom koja od nje traži neutralnost. No, njeni su istupi redovno obojani stavovima bruxelleske agende, od zelenog, digitalnog, klimatskih promjena, a često je priču širila daleko izvan monetarnih okvira, prema ravnopravnosti spolova, inkluziji i slično. To su naravno civilizacijske vrijednosti koje uopće ne bi trebale biti upitne, no mnogi su se pitali, zašto o tome govori središnja banka?

Neovisnost monetarne politike osnovni je postulat središnjih bankara, koji je mnogim intervencionističkim ekonomistima išao na živce. No, sada su ga se, recimo to tako, mnogi zaželjeli, jer ne može baš sve biti dio plana, već trebaju ostati neovisni stupovi koji će ga kritički i stručno propitivati. Kada je Lagarde pomalo neočekivano bila izabrana za guvernerku, navodno nije znala ni koliko joj mandat traje – mislila je da traje pet, a ne osam godina. Kasnije se znala žaliti da joj je to predugo i da misli otići prije roka. Sada je to i učinila, s porukom javnosti neka ne brine previše, jer ima kandidata i boljih od nje, a sama institucija je, kaže, čvrsta kao stijena. Navodno Lagarde ide u Svjetski ekonomski forum, poznat po održavanju godišnjih sastanaka u mondenom Davosu. Iako je puno radila na komunikaciji, te središnju banku otvorila javnosti i građanima, svejedno ju javnost više percipira kao osobu iz sustava, kao dio europske elite i vezu između financijskih i političkih krugova. Lagarde je u ECB unijela i neku »mekoću«, pristupačnost. Po mnogima ima karizmu. Po stilu je pak odmjerena, ozbiljna, ali i vrlo jednostavna. Nekad je bila sportašica, bavila se plivanjem.

Zanimljivo je da je s našim bivšim guvernerom Borisom Vujčićem još tada uspostavila sjajnu komunikaciju. Njih dvoje kao tim izvrsno funkcioniraju. Vjerojatno je upravo ona uvelike pridonijela da je postao potpredsjednik ECB-a i njena desna ruka. Sjećamo se kada je čak i dojurila u Dubrovnik, da mu da izravnu podršku, a što su morale čuti i povremeno mu nesklone hrvatske vlasti. No, ono što joj se još zamjera, a tiče se monetarne politike, je da je ostala gluha na kritike o velikim zaradama privatnih bankara. Prvo su, dok je ključna stopa predugo bila negativna, banke još i plaćale da bi viškove likvidnosti držale na računima kod središnjih banaka, no onda su se te kamate vinule visoko i postale njihov glavni izvor zarade. Potom su opet krenule naniže, prema 2 posto, gdje su se zadržale neko vrijeme, da bi ih na proljeće ove godine, uslijed rata u Iranu i zatvaranja Hormuza, ECB ponovno počeo dizati. U tom su periodu privatne banke u eurozoni zaradile milijarde i isplatile si ogromne dividende. A sve u ime stabilizacije inflacije, politike koju ECB mora provoditi. S obzirom da su velike isplate išle iz sustava središnjih banaka, one su se našle u gubicima, što se namirilo iz ranijih zaliha, ali i kroz tiskanje novca koje će putem proračuna podmiriti poreznih obveznici.

To veliko prelijevanje javnog novca u privatni našlo se dakle na meti kritika jer su se mnogi pitali, mora li biti tako i ne može li središnja banka naprosto povlačiti novac iz optjecaja povećavanjem stopa obveznih rezervi za koje bankama neće plaćati. U mandatu Christine Lagarde i Hrvatska je ušla u eurozonu, i to u jeku najveće recesijsko-inflacijske krize, na prijelazu iz 2022. u 2023. Zatekle su nas visoke kamate, od čega su isto profitirale banke, te se i na nas prelila visoka inflacija, i još i veća od one u eurozoni, s obzirom da smo uvozno ovisna, mala i otvorena ekonomija. Plus što je euro izazvao efekt zaokruživanja. Što je bilo deset kuna, sada je deset eura, reći će mnogi. Ali, ulazak u eurozonu, te u isto vrijeme u Schengen, predstavljen je kao korak naprijed u našim nastojanjima da budemo dio jezgre Europe. Sada se i ta Europa valja u prosvjedima i svojim problemima. Jačaju radikali, populisti, nacionalisti i izolacionisti. Mnogima se međutim tek lijepe takve etikete. Jačaju i kod nas. Teško je razdvojiti, tko je tu predstavnik krupnog kapitala, a tko se bori za radnike. Lijevi radikali i desni radikali nisu isto. Mainstream liberalne politike dovele su do velikih raslojavanja. Pitanje je kako će o svemu suditi birači.