Kriza kao kriza, u HDZ-ovim mandatima vidjeli smo i puno gore. Toliko gore da se s punim pravom može reći da je aktualna vlast, s HDZ-om kao lokomotivom, jedna od najboljih koje je ova stranka dala. Prisjetimo se samo prošlog njihovog mandata, kad su državu pljačkali kako su stigli, zbog čega se »stožerna stranka hrvatskog naroda« našla i na optuženičkoj klupi, zajedno sa svojim stranačkim predsjednikom i nekolicinom istaknutih članova. Podsjetimo, u pitanju je onaj stranački predsjednik koji nikom nije dopuštao da Hrvatsku više voli od njega. Trebamo li govoriti o Tuđmanovim vladama, kad je u sjenci rata Hrvatska izručena u krilo tajkuna i sjecikesa, dok se u isto vrijeme odvijala sezona lova na Srbe, na njihove stanove i poslovne prostore? Sve to odvijalo se pod egidom: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Stoga nas niti najmanje nisu iznenadile afere koje se vezuju uz aktualnog stranačkog predsjednika, a sugeriraju da čovjek zaslužuje nositi nadimak Karamađarko. Naprosto, nije bilo razloga da se od HDZ-a očekuje bolje. Iskustvo nas je naučilo da njihova ljubav prema Hrvatskoj, koju vodeći ljudi stranke deklariraju kad god im se pod nos stavi mikrofon, košta više nego svetog Petra kajgana. Upravo to deklariranje ljubavi prema Hrvatskoj, dok se u isto vrijeme grčevito i po svaku cijenu bore za vlastite stražnjice, ono je što najviše iritira u »borbi za državno prijestolje«.

U pitanju je upravo degutantno podcjenjivanje inteligencije prosječnog hrvatskog građanina i građanke. – Hrvatska nema vremena niti strpljenja za takve odnose. Vlada mora biti homogena i čvrsta kako bi bilo moguće provesti reforme. Želimo ovim šokom izazvati nešto pozitivno da se svi trgnu, pokrenu i da shvate da su interesi države važniji od osobnih i stranačkih interesa, kaže Tomislav Karamarko prije nekoliko dana, objavljujući da je njegova stranka pokrenula postupak opoziva premijera Tihomira Oreškovića. Eto, Hrvatska više nema vremena niti strpljenja, pa će Karamarko malo produbiti krizu. A zašto se, kad toliko misli na Hrvatsku i nacionalne interese, naprosto ne bi povukao?

Kriza bi tako bila riješena u trenu, a nestrpljiva Hrvatska mogla bi prodisati punim plućima i prepustiti se čarima opće rasprodaje državne imovine, koja se ispostavlja kao srž programa takozvane »domoljubne koalicije«. Zato jer Tomislav Karamarko interese Hrvatske poistovjećuje sa svojim i interesima svoje stranke. Zato bi, valjda, u interesu Hrvatske bilo i da odustane od arbitraže s MOL-om i prepusti mađarskoj naftnoj kompaniji da radi sa INA-om što hoće.

Istu retoriku nude gotovo svi HDZ-ovi članovi. Kad nemaju što reći, kad i zadnji naivac u ovoj zemlji vidi da takozvana »domoljubna koalicija« državu zakopava sve dublje i dublje, oni utočište nalaze u patriotizmu. Upitan za komentar o aktualnoj političkoj krizi i mogućim raspletima, HDZ-ov saborski zastupnik Damir Krstičević u pet rečenica desetak puta spominje Hrvatsku: »najbolju odluku za našu Hrvatsku« (3x), »odgovornost za našu Hrvatsku«, »da našoj Hrvatskoj bude bolje«, »naša Hrvatska ima sposobnosti« (2x), »najbolje rješenje za našu Hrvatsku«… Naprosto, Hrvatska demokratska zajednica nema što ponuditi osim ljubavi, a ta ljubav tako je silna i silovita da je država i društvo vrlo teško podnose. E pa, dao bog da i njih netko voli tako kao što oni vole Hrvatsku pa da se na vlastitoj koži i novčaniku osvjedoče karakteru te ljubavi.

Govoreći o ljubavi za Hrvatsku, ne možemo na ovom mjestu izbjeći spomenuti Josipa Klemma, Đuru Glogoškog i družbu koja je dvije godine terorizirala društvo, sve u ime jedine i vječne Hrvatske. Gdje je sad ta družba i gdje je njihov šator? Gdje je sad njihova ljubav? Gdje su procesije zagrebačkim ulicama, s križem na prsima i domoljubljem na usnama, gdje su prosvjedi u Crkvi svetog Marka? Sad je, valjda, sve u redu, sad vlast poštuje ratne tekovine i braniteljsko dostojanstvo. Sad nema razloga za prosvjed u ime spašavanja države iz kandži nenarodne vlasti. Razloga, naravno, ima, ali nema političke volje. Taj prosvjed, valjda je danas svima jasno, organiziran je u ime preuzimanja vlasti od strane »domoljubnih snaga«. Josip Klemm sad ima prečeg posla, protiv njega je upravo podignuta optužnica jer je, kako se u njoj tvrdi, lihvario Košarkaški klub Cibonu. Đuro Glogoški javi se tek tu i tamo, da nas podsjeti koliko nam ne nedostaje. Ni njihova ljubav za Hrvatsku nije ništa jeftinija od one za koju nam račun već godinama ispostavlja Hrvatska demokratska zajednica.